SKA će generirati više podataka nego cijela populacija Zemlje

Znamo da će SKA generirati više podataka u jednom danu nego što cijela populacija planeta Zemlje trenutačno generira u jednoj godini. Znamo da će SKA morati biti spojen na najveći računalni sustav na svijetu samo zato da bi obradio signale iz antena. U golemoj količini podataka morat ćemo pronaći slabe signale iz udaljenih galaksija i zvijezda – a to je nešto poput traženja igle u velikom kozmičkom plastu sijena. Cijeli svijet želi riješiti probleme na sličan način – bez obzira na to tražili li lice izgubljenog djeteta među snimkama milijuna kamera CCTV ili tražeći među milijardama kombinacija genskih elemenata za onom pravom koja bi mogla izliječiti određenu bolest. Znamo i da će SKA trebati računala koja upotrebljavaju mnogo manje električne energije nego današnja, jer ne bismo mogli platiti račun za struju koju bi napravilo superračunalo SKA. Također želimo opskrbiti antene usred afričkih i australskih pustinja jeftinom, zelenom i obnovljivom energijom. Takvi bi sustavi mogli zadovoljiti potrebe za energijom mnogih udaljenih zajednica. Golemi globalni znanstveni i inženjerski projekti kakav je SKA u prošlosti su bili veliki inovatori koji su društvu donijeli mnoge prednosti. Siguran sam da će i SKA biti takav.

U znanstvenim se istraživanjima bavite stvaranjem galaksija, tamnim materijama. Zašto je to važno? – Zapravo ne razumijemo kako se galaksije formiraju. Budući da vjerujemo da se galaksija treba formirati prije nego što se formira zvijezda poput Sunca, spoznaja o tome kako galaksije ‘rađe’ početak je razumijevanja kako nastaju zvijezde i planeti. Tamna materija čini više od 90 posto materije koja je povezana s galaksijama. To znači da tamna materija vjerojatno više potiče formiranje galaksija nego svjetlosna materija. Nemamo pojma od čega je napravljena tamna tvar, ali znamo da vjerojatno nije od velikih frajera među materijama kao što su stvoreni Mjesec ili mrtve zvijezde. Vjerojatno je riječ o nekom obliku osnovne čestice preostale od Velikog praska. Ako je tako, spoznaja što je to točno reći će nam mnogo o Velikom prasku i naknadnom formiranju strukture u svemiru.

Zašto se zauzimate za stvaranje virtualnih opreatorija? – Podaci iz teleskopa diljem svijeta obično završe u podatkovnim centrima ili arhivima. Kad bi podaci iz tih centara mogli biti nekako spojeni, mogli bi formirati digitalnu verziju neba. Računala iz cijelog svijeta mogla bi istraživati to digitalno nebo kao da je riječ o virtualnoj zvjezdarnici s vlastitom posebnom vrstom virtualnog teleskopa. Inicijativa za stvaranje virtualne zvjezdarnice usmjerena je prema definiranju standarda, uspostavljanju veza prema zbirkama podataka i razvoju alata kako bi astronomima bile dostupne multivalne dužine digitalnog neba. Međunarodna udruga za virtualni opsevatorij (IVOA) radi na tome.

Što je najveći svjetski znanstveni izazov u 21. stoljeću? – Upravo sada imamo dvije vrlo uspješne teorije koje opisuju kako priroda funkcionira. Prva je teorija gravitacije odnosno opće relativnosti koju je postavio Albert Einstein, a druga teorija atoma odnosno kvantna mehanika koju je razvio Max Planck i drugi znanstvenici na početku 20. stoljeća. Obje veoma detaljno opisuju kako se priroda ponaša i obje su prošle na velikom broju eksperimentalnih testova. Međutim, kada pokušate zajedno primijeniti obje teorije da biste shvatili kako je svemir počeo u Velikom prasku, završite s beskonačnim odgovorima. Čini se da su teorije nedosljedne o tome kada je svemir bio vrlo malen, gust i vruć u trenutku Velikog praska. Razumijevanje onoga što je pogrešno ili onog što smo propustili, bilo u općoj relativnosti ili u kvantnoj mehanici – ili u objema – vjerojatno je najveći pojedinačni problem u svim znanostima. Upotreba radioteleskopa SKA za pogled na objekte koji su se prvi formirali, kao i njegova primjena za ispitivanje tamne materije i tamne energije, odnosno sile koja uzrokuje da se svemir ubrzava u svojoj ekspanziji, može nam dati neke važne tragove o tome što je nestalo iz naše slike prirode.

Izvanzemaljski oblik života nismo pronašli ni ove godine. No istraživanja se nastavljaju, svakodnevno doznajemo nešto novo, a vijesti s Marsa, Merkura, Europe, Nove Zemlje… obećavaju. Dosad smo najčešće bili ograničeni vjerovanjima da je na drugim planetima moguć život samo ako imaju poziciju poput Zemljine. U znanosti to se zove zlatokosa zona.

Potraj ove godine s velikom sigurnošću možemo konstatirati da nismo pronašli izvanzemaljski oblik života. Razočaranje za ljubitelje svemira, ali ne trebaju očajavati. Istraživanja se nastavljaju, svakodnevno doznajemo nešto novo, pa ako i nema informacija o malim zelenim, ne znači da saznanja nisu zanimljiva.

Ove je godine najviše pozornosti privuklo istraživanje Marsa, planeta koji je u 20. stoljeću kod Zemljana budio najviše nade da postoje izvanzemaljci. Nakon 45 misija na taj planet, od kojih su neke bile neuspješne, početkom kolovoza na njega je stigao robot Curiosity, prethodno plovići svemirskim beskrajem osam mjeseci. Cilj je da u dvogodišnjem istraživanju s pomoću 17 kamera i malenog laboratorija NASA-i šalje informacije o inače već otkrivenim mineralima koji se, vjeruju znanstvenici, mogu formirati jedino ondje gdje ima vode. Kako su tvrdili Amerikanci, Curiosityjeve analize mogle bi pomoći u zaključcima da je Mars prije više od milijardu godina imao bolje uvjete za razvoj barem primitivnog života poput mikroorganizama. Iako je već za samo nekoliko dana javnost bila uzbuđena najavljenom konferencijom za novinare na kojoj je trebala biti objavljena senzacionalna vijest s Marsa, na kraju je ispalo da su se tresa brda, a rodio miš.

Naime, spekuliralo se da su pronađeni organski spojevi koji bi potvrdili da je moguć život ili je nekad postojao. No konferencija je bila razočaranje jer je rečeno da su pronađeni ‘samo’ određeni spojevi ugljika i klora, s tim da je uzeto u obzir da je i sam Curiosity tim elementima ‘kontaminirao’ Marsov površinu. Još je jedna mogućnost, i to realna, da je taj kompleksni spoj nije nastao na Marsu, već je na planet stigao udarom meteora ili asteroida. Curiosity i dalje traži, za sada nema bitnih informacija za običan svijet, ali valja reći da je to najbolji stroj (težak 900 kilograma) koji je čovjek poslao u svemir, a njegovi će rezultati biti jasniji, najavljeno je, za dvije do tri godine.

Mars je zapravo u 21. stoljeću izgubio titulu ‘naše najveće nade’ koju je preuzeo Jupiterov satelit Europa. To bi ledeno nebesko tijelo zaista moglo biti vrelo izvanzemaljskog života jer, kako pokazuju NASA-ini podaci, ispod ledene površine gotovo je sigurno voda. Štoviše, na dubini od 10 do 30 kilometara površina je velikog oceana koji je na pojedinim područjima dubok 160 kilometara. Ni to nije sve, jer što je ocean dublji, voda je, prema mišljenju američkih znanstvenika, toplija, što i laika upućuje na zaključak da bi se ondje mogao stvoriti barem neki oblik života. Zapravo, gledajući iz naše zemaljske perspektive, nemoguće je da na Europi nema života, iako valja biti oprezan jer je riječ o sasvim drugačijem prirodnom tijelu nego što je to Zemlja. O mogućnosti života na Europi i ostalim nebeskim tijelima svoje čemo mišljenje iznijeti na kraju ove priče, a nama ostaje samo da zasad zaključimo kako Europa ima najbolje zemaljske uvjete za život u Sunčevu sustavu.

U veljači ove godine otkrivena je tzv. Nova Zemlja, planet za koji znanstvenici kažu da je odličan za naseljavanje ljudi u budućnosti. Smješten je u nastanjivoj, tzv. zlatokosoj zoni svoje zvijezde, u relativno uskom pojasu s temperaturama koje omogućuju da i na površini planeta voda bude u tekućem stanju. Procjenjuje se da je planet, koji se nalazi u zvijezdu Škorpiona i ‘samo’ je 22 svjetlosne godine udaljen od Zemlje, barem 4,5 puta masivniji od Zemlje, što ga čini tzv. super Zemljom. Za 28 dana obiđe svoju zvijezdu, a tko zna, možda je i netko s tog planeta otkrio da 22 svjetlosne godine daleko od nje postoji planet koji se nalazi u zlatokosoj zoni.

Donedavno se Merkur, prvi planet do Sunca, sa skepsom promatralo kao prostor na kojem je moguće život. Međutim, posljednjeg dana studenoga na tom je užarenom planetu pronađen led! Doduše, Merkur je jednom stranom uvijek izložen Suncu pa temperatura dostiže čak 426 Celzijevih stupnjeva, ali zato na njegovoj tamnoj strani ekstremna temperatura ide u drugu krajnost i spušta se do čak -187 stupnjeva. Upravo je ondje, tvrde NASA-ini znanstvenici, pronađen led, a ima ga, vele, i na površini i pod površinskim naslagama. Znači li to da i na tamnoj strani Merkura, ispod debelog sloja leda, pluta voda te da plove kojekakva bića – za sada se može samo nagadati, ali nema sumnje da i to važno otkriće u ovoj godini zaslužuje da se spomene.

Ostavimo se potrage za životom na drugim planetima i spomenimo još neka istraživanja koja su ove godine donijela fascinantne rezultate. Tako su u listopadu američki i francuski astronomi potvrdili otkriće planeta čiju trećinu čine dijamanti. Površina je prekrivena grafitom i dijamantima, nalazi se u zvijezdu Raka, 40 milijuna svjetlosnih godina udaljenom od Zemlje. Sva je sreća što Zemljani na ovom stupnju razvoja nisu u mogućnosti doći onamo jer bi pohlepa zasigurno izazvala dijamantsku groznicu, baš kao u Americi u drugoj polovini 19. stoljeća kada je vladala zlatna groznica. A tko bi osvojio taj planet, bio bi jako bogat jer je dva puta veći od Zemlje i osam puta masivniji – jedino je pitanje tko bi išao rudariti jer je ondje temperatura 1648 Celzijevih stupnjeva. Istraživači s Yala kažu da su takvi planeti otkrivani i prije, ali taj je za sada jedini poznat koji kruži oko zvijezde slične Suncu.

Zvijezde slične Suncu istraživali su znanstvenici Državnog sveučilišta u Ohiju, koji su svoje rezultate objavili prije dva tjedna. Došli su do zaključka da bilo koji od njihovih planeti može biti znatno topliji i mnogo dinamičniji od Zemlje. Pretpostavljaju da je unutrašnjost tih planeti za 25 posto toplija od Zemljine te su zbog toga geološki aktivniji i imaju dovoljno vode za razvoj života. Na tim su zvijezdama, koje su veličinom, starošću i ukupnim sastavom slične Suncu, mjerili radioaktivne elemente, poput torija i urana. Oni su esencijalni za.