Što sam pisala

Zamjena Milanovićeve vlade nekom tehničkom ili vladom nacionalnoga kompromisa pod Josipovićevim nadzorom bila bi još jedna odgoda unutarnje političke i društvene katarze.

Baš čitam što sam tada, prije godinu dana, pisala o perspektivi Milanovićeve vlade: ‘Postoji samo nekoliko potencijalnih opasnosti koje bi osmogodišnji ciklus vladavine lijeve koalicije mogle skratiti ili prekinuti. U opasnost bi je dovela izrazita gospodarska nekompetencija i srednjoročni izostanak rezultata. No nezadovoljstvo stabilizacijskim i reformskim rezovima Kukuriku koalicija može izdržati – dio prebaciti na HDZ, a drugi dio medijski amortizirati kao nužnost. Vlada može olakšati stvaranje dojma da SDP i njegova koalicija nisu anacionalne stranke, da nisu negacionističke prema novoj hrvatskoj povijesti te da su odlučne definirati i zaštititi nacionalne interese.’ Čitam to i gotovo ne vjerujem da je u proteklih godinu dana Zoran Milanović uspio učiniti baš sve što nije smio, ono zbog čega je unatoč stabilnoj saborskoj većini danas nestabilan premijer kojem i navodni stranački prijatelji i navodni svjetonazorski kompanioni predviđaju kraj mandata prije kraja iduće godine. Najambiciozniji već gataju da će pasti prije kraja prvog tromjesječja. Milanovićeva vlada mogla bi pasti zbog gospodarske nekompetencije i negativnih ekonomskih pokazatelja.

Ali, ne zaboravimo, gospodarstvo je uglavnom vodio HNS, odnosno Radimir Račić, a financije Slavko Linić, koji je i u SDP-u ‘neovisna republika’. I svi su oni bili dio projekta ovladavanja državom, čiji je i Milanović dio, a ne projektant. Milanovićeva vlada nije ni pokušala ući u strukturne reforme, propustivši tako iskoristiti prvu godinu mandata. Ali premijer se otpočetka postavio samo kao koordinator ministara, a ne kao lider. Kukuriku koalicija osvojila je vlast i stabilnu saborsku većinu zahtijevajući velikim dijelom percepciji Zorana Milanovića kao hrvatskoga socijaldemokratskog vode europskog tipa koji je posve raskršio s totalitarnim i projugoslavenskim naslijedom svojih prethodnika. Nešto kao hrvatski Pahor.

Nasuprot tome, u prvoj godini mandata njegova je vlada uvjerljivo povukla jedino poteze koji vraćaju hrvatsko društvo u stare totalitarno okvire razmišljanja i djelovanja: poticanje međusobnog prokazivanja i manipulacija njime, ovladavanje države privatnim sferama života uz ignoriranje kompetencije i demokratskog postupka, politiziranje naslijeda prošlosti i afirmacija staroga partijskog monopolna na tumačenje povijesti. No u tim postezima opet nema mnogo Milanovića, u njima su više ministri koje je na neki način dobio kao obvezne likove.

Kad se skupi sve učinjeno i propušteno u protekloj godini, rezultat uistinu ne jamči opstanak ove vlade čak ni do kraja sljedeće godine. Ponajviše zato što ostavlja dojam da ne može sagledati, a kamoli kontrolirati kurs broda koji plovi izravno na hrid. Ali unatoč tome rušenje Zorana Milanovića kao dežurnog pedra – kako bi se zamijenio nekom tehničkom vladom ili vladom nacionalnoga kompromisa pod dirigentskom palicom predsjednika Josipovića – bila bi još jedna odgoda unutarnje političke i društvene katarze. Moguće je smijeniti Milanovića. Ali nije moguće dobitnu kombinaciju postići novim miješanjem ljudi koji su izravno ili neizravno stvorili vrlo loše rezultate Milanovićeve vlade. Čak ni ako im se u nekoj poluformalnoj koaliciji pridruže dijelovi bezidejne desnice koji do vlasti ne mogu na izborima, čak ni uz ovako slabu ljevicu. Za dugoročni europski razvoj Hrvatske čini mi se iznimno važnim da svim negativnim trendovima unatoč Zoran Milanović ostane premijer bar do ulaska u EU. I da se svaka nova vlada bira na temelju izbornih rezultata, a ne pozadinskim dogovorima prastarih struktura. Jer dogovorna ekonomija i dogovorna politika sasvim sigurno vode u bankrot. Ma kakav bio prijašnji dogovor.