Home / Biznis i politika / Dogovor o ekonomskim potezima danas nam je važniji od stručne vlade

Dogovor o ekonomskim potezima danas nam je važniji od stručne vlade

Ministarstvu financija radila je tri puta, nakratko je u vladi Jadranke Kosor bila i ministrica financija. Martina Dalić trenutačno je saborska zastupnica HDZ-a, što znači da jako dobro poznaje sustav i izvana i iznutra, zna što je (ne)moguće napraviti, pa njezine kritike ne treba olako shvaćati. Kao ni preporuku da se jednom za svagda treba okaniti tečaja i poreza kao razvojnih poluga i okrenuti jedinoj istinskoj zapreći razvoja – nabujalim pro-računskim rashodima koji su rezultat širenja raznih prava i potpuno zakazale javne administracije.

  • Hoćemo li zbog rušenja rejtinga morati rebalansirati državni proračun koji nije postao ‘operativan’? Već tijekom rasprave u Saboru zaključila sam da bi ga trebalo rebalansirati i prije nego što je izglasovan. Odluka rejtniške agencije potvrđuje da ponovno širenje fiskalnih neravnoteža nije dobro. Zadržava se visok deficit i u idućim godinama, potrebe financiranja ostaju velike, a to nije korak prema jačanju stabilnosti javnih financija. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učiniti zato što je proračun za 2013., kao i rebalans za ovu godinu, jasno pokazao da bez otvaranja pitanja prava koja se financiraju iz proračuna nema prostora za daljnje uštede. Međutim, i to će se morati staviti na dnevni red iako za takav potez politička elita očito još nije spremna.

  • Da drugog prostora više nema, potvrđuju i podaci o izvršenju proračuna zaključno sa studenim. Dok se na nekim stavkama uspjelo uštedjeti čak četiri milijarde kuna, tu su uštede pojele plaće i rast kamata. Kako uopće riješiti problem mase plaća? Uštedu od četiri milijarde kuna ne vidim jer da je ima, rebalans se ne bi provodio nagore. Problem mase plaća traži radikalno rješenje. Imamo velikih problema s učinkovitošću državne administracije, sa sposobnošću preuzimanja odgovornosti i odlučivanja. Odluke se ne donose samo na razini ministara i zamjenika, običan poduzetnik ili građanin nema nikakve koristi od ministra, on treba administraciju koja odlučuje po cijeloj vertikali. Te se stvari mogu pokrenuti samo potpuno novim sustavom organizacije i nagrađivanja. Nacrt takvog sustava napravljen je prije pet-šest godina, ali, nažalost, nije proveden. Možda bi se za praktične promjene od toga moglo početi. Uređivanje sustava plaća tako da ima fiskalni i širi ekonomski smisao jest povezati plaću i količinu rada i odgovornosti koju preuzimaju pojedinci. Ne postoji drugi način.

  • Gdje je završio taj program? U Ministarstvu uprave mora postojati ta dokumentacija, savjeti, znanje, pa čak i nacrt zakona. Radilo se to u suradnji s Europskom komisijom. Ne kažem da se to treba primijeniti, ali to može biti dobra polazna osnova da se taj proces brže pokrene i završi.

  • Kad se vlast zauzima za fleksibilizaciju tržišta rada, to zapravo znači da je ona najpotrebnija javnom sektoru? Apsolutno je nemoguće otpustiti ljude iz državne i javne službe. Nemoć ide dotle da ima radikalnih primjera osoba koje su teško povrijedile etičke i sve druge kodekse posla, ali su odlukom mjerodavnih tijela vraćene na posao. Kad se govori o fleksibilizaciji tržišta rada, opet bi državni i javni sektor bili mjesto gdje bi trebalo najviše toga mijenjati, što nas vraća na početno pitanje načina nagrađivanja.

  • Je li sad moguće bar degradirati ljude koji ne rade? Čak i da je moguće, to znači da morate zaposliti nekoga tko zna i hoće, a rezultat je prekomjerna administracija. Osim toga, ti ljudi onda rade ono što je i njihov posao i posao onih koji ne rade. U Ministarstvu financija postoje fantastični radnici koji mogu raditi u bilo kojoj svjetskoj tvrtki. Takvi ostaju do kasnih noćnih sati, koliko god treba da dovrše posao, a odrađe i 90 posto tuđega. Oni su najveće žrtve takvog stanja, rade dvostruki posao za jednaku plaću.

  • Je li to, zapravo, glavni razlog zbog kojeg nam je rejting u ‘smeću’? Gledano strogo tehnički, to nije točno. Naš je rejting ispodinvesticijski, a ‘junk’ je rejting kategorije D, u koju, ipak, još nismo stigli. U našem je slučaju emocionalno jako teško to što smo investicijski rejting dobili 1997., kad istočna Slavonija još nije bila dio hrvatskog teritorija. Država koja nije kontrolirala cijeli teritorij dobila je investicijski rejting, a danas, na pragu ulaska u EU, naš je rejting ispodinvesticijski. Taj vremenski horizont valjda i slijepcu pokazuje da nešto u ekonomskom menadžmentu zemlje nije bilo dobro.

  • Možemo li štogod pametno naučiti od zemalja koje su vratile rejting u kategoriju investicijskoga? Jedno bi se dalo naučiti iz primjera dijela tranzicijskih zemalja: one su mnogo odlučnije provodile tranziciju i mnogo se brže rješavale socijalističkog pogleda na stvarnost. Baltičke zemlje odlučile su se za radikalnu privatizaciju i slijedom toga jako su izvorno orijentirane, što znači da su u početku krize bile njezine najveće žrtve, ali i najbrže su se oporavile. Ipak, najveća je razlika u tome što su se danas uspješne zemlje Istočne Europe mnogo brže rješavale društvene svijesti u kojoj se država mora pobrinuti za sve i svakoga. Mi koji smo imali mnogo manje rigidan socijalizam imamo mnogo više problema s time. To pokazuje i Slovenija. Godinama se spominjala kao uzor, no problemi koje danas ima konačan su dokaz sloma sustava koji se temelji na dominaciji države.

  • Onda se slažete s ministrom Linićem koji je nedavno jednom investitoru na pitanje gdje su katalozi investicija odgovorio: ‘Dva su načina investiranja: jedan je da čekate da vam država sve servira gotovo, drugi je da se za investicije pobrinete sami’? Katalog je pitanje popisa i pregleda nečega što država nudi, pa ako u katalogu piše da država želi privatizirati primjerice Kupare, onda investitor očekuje da je sve riješeno, imovinsko-pravni odnosi, dozvole, detaljni urbani-stički plan, i da je sve spremno za investiranje u roku od mjesec-dva. Nažalost, u većini projekata iz kataloza to nije slučaj. Sjetimo se primjera Brijuna rivijere. Međutim, ne treba država stvarati investicijske prilike, njih treba tražiti privatni sektor.

  • A država se poziva na poticaje za ulagače… Donijeli smo iznimno darežljiv Zakon o poticanju investicija, to je već četvrta ili peta verzija s vrlo darežljivim novčanim poticajima, za koje je pitanje možemo li ih fiskalno uopće izdržati kad bi većina investitora došla do točke da traži poticaje. No put do te točke u kojoj ispunjavaju uvjete za poticaje vrlo je težak i upravo se na taj put, čiju dužinu i težinu određuje učinkovitost administracije i propisa, moramo usredotočiti.

  • Jedina su komponenta koja može pogurati BDP privatne investicije, i to uglavnom domaće, stranaca zasad nema na vidiku. Kakvi su izgledi da ih pokrene privatni sektor? Ne bismo se smjeli pomiriti s tim da stranaca nema na vidiku. Kad se tvrdi da samo domaće investicije mogu pokrenuti BDP, moramo uzeti u obzir da poduzeća nemaju kapitala. Poduzetnički sektor veoma je zadužen, a velik dio nema dobre bilance, zato bi izravna inozemna ulaganja trebala biti u fokusu.

  • Može li porez na imovinu neiskorištenih nekretnina biti poticaj da se nešto od toga stavi u funkciju? Ako i prihvatimo tezu da bi porez potaknuo rješavanje neiskorištene imovine, pitanje je komu ćete je prodati. Da su građevinske tvrtke imale komu prodati stanove, poslovne prostore ili zemlju koju posjeduju, već bi ih prodale! Pitanje povećanja poreznog pritiska valja skinuti s dnevnog reda. Svakodnevne rasprave o porezima i ‘koristi’ od njih odgadaju potrošačke i investicijske odluke, a ekonomija se sve više zamrzava. Kriza nije vrijeme za ovako agresivno udaranje u porezne bubnjeve.

  • S obzirom na izgubljeno vrijeme bi li rješenje bila stručna vlada? Znatno je važnije postići unutarnji dogovor o nužnim ekonomskim potezima i generalnom smjeru kojim želimo ići. Sve ovo o čemu smo govorili nisu stvari jednoga političkog mandata, ali ako sa svakom promjenom političke strukture sve ide ispočetka, posljedice su teške. To se neće događati ako imamo konsenzus o glavnim reformskim smjerovima koji će se onda održati u različitim mandatima. Nažalost, zasad ne vidim ni kapacitete ni potencijale sposobne za takav konsenzus.

  • Može li nam se onda dogoditi da nam EU dodijeli ‘tutora’, poput Montija u Italiji? Ne bih išla toliko daleko, dovoljno je znati da ćemo s prvim danom članstva dobiti uplatnicu za doprinos proračunu EU, ali i odluku o pokretanju postupka za smanjenje prekomjernog deficita, s rokom u kojem se to mora riješiti. Onda ćemo se ponovno suočiti sa svim tim pitanjima koja ste mi postavili, a na koja Vlada izbjegava odgovoriti.

  • Sindikati tvrde da nisu protiv štednje, ali nisu za štednju bez vizije koju Vlada nije pokazala. Koliko stoji ta tvrdnja? Neočekivana osobina Vlade jest njezina nespremnost da se u prvoj godini mandata uhvati problema strukturnih reformi. Znam da su to teška politička pitanja koja teško prolaze. Teško su prolazila i u HDZ-ovim administracijama. Dolaze lokalni izbori, reforme javne uprave nema. I sljedeće četiri godine živjet ćemo s lokalnom samoupravom koja je zapreka investicijama. Javna i državna administracija ključno su pitanje naše konkurentnosti, nisu to ni porezi ni tečaj. Glavni problem koji odbija investitora jest način funkcioniranja hrvatske administracije u sprezi sa složenim, katkad kontradiktornim, propisima!

  • Onda razumijem jednog ministra koji mi je nedavno ustvrdio da bi otpustio sve ljude iz Ministarstva jer ne znaju i ne žele raditi. To je želja vjerojatno svakog ministra već nakon dva mjeseca rada. Možda je moja želja bila malo jača od njihove jer sam u tri navrata radila u Ministarstvu financija, dobro ga poznam, pa mi nije trebalo ni dva mjeseca da poželim otpustiti barem 90 posto ljudi u nekim njegovim dijelovima. Ministar ništa ne može sâm i što je manje upućen u način funkcioniranja javne administracije, dolazi s više ideja o tome što će promijeniti, ima veće i ambicioznije planove. Državna je služba kao i svaka tvrtka, to je pitanje menadžmenta koji mora funkcionirati od vrha do dna; on treba ministra, zamjenika, suradnika, savjetnika, ali i operativce koji daju povratnu vezu o tome kako se ciljevi ostvaruju i ostvaruju li se uopće. Te povratne veze u našoj administraciji nema ili je vrlo slaba.