Home / Biznis i politika / Konsenzus je utopija

Konsenzus je utopija

Prešutni konsenzus postiže se tako da vlada ima originalan, uvjerljiv i provediv recept. I da nađe ‘neprijatelja’ protiv kojega se treba ujediniti. Tako su Mađari zabranili prodaju zemlje strancima.

Vijest je da je u mađarskom parlamentu prihvaćen ustavni amandman kojim je strancima u toj zemlji zabranjeno kupovati poljoprivredno zemljište zaslužuje posebnu pozornost i u Hrvatskoj. Sjeverni susjedi ocjenjuju tu odluku povijesnom iako su svjesni da bi mogla ‘izazvati sukob s Europskom unijom’.

Ne ulazeći u stvarnu provedivost te ustavne promjene, taj potez vlade mađarskog premijera Orbána mogao bi biti koristan za razmatranje i hrvatskoj vladi. Iskusniji treneri ekipnih sportova znaju da ima situacija u kojima treba namjerno provokirati sukob s ‘trećom stranom’ da bi se homogenizirala u tom trenutku razjedinjena, gubitnički raspoložena momčad. Trener najprije pokuša motivirati one koje je poslao na teren. Kad to ne uspije, pokuša s izmjenama. Ako ni to ne dà rezultat, u posebnim situacijama u kojima je rezultat doista presudan i kad se mora upustiti u svaki rizik, trener se počne – svađati sa sucem.

Bio sam svjedok bar desetak situacija kad bi takav pristup probudio ekipu, homogenizirao je, a posljedica je bila preokrenut rezultat.

Zanimanje za mađarski povod i sjećanje na trenerski štos rezultat su još jedne faze zazivanja nacionalnoga konsenzusa u Hrvatskoj. Koja je kulminirala na prijelazu 2012. u 2013. Bilo bi lijepo da se u Hrvatskoj, uza svijest da je kriza duboka, a bolni rezovi nužni, može postići neka vrsta društvenog dogovora kako iz svekolike recesije. Nažalost, svi koji zazivaju nacionalni konsenzus jesu utopisti.

Nema izgleda za klasičan nacionalni konsenzus. Moguć je jedino prešutan. A on se postiže tako da vlada ima originalan a provediv recept. Kad se pokaže da neki premijer i njegovi ministri znaju što rade i da su njihovi potezi smislena cjelina – onda će se utišati i protivnici. Nikad neće vladajućima priznati uspjeh, ali već će to što oporba, sindikati, poslodavci ili netko peti neće imati radikalne reakcije na promjene značiti nacionalni konsenzus.

Važan dio uvjerljivosti bilo koje vlade jest motiviranje ‘podanika’. Pa makar to, kao u mađarskom slučaju sa zemljištem, značilo nevolje sa sucem, tj. Europskom unijom. Hrvatska si vlada takvo što može priuštiti nakon 1. srpnja, kad postane članica EU.

U novogodišnjoj poruci na Youtubu premijer Zoran Milanović poručio je svojim ‘podanicima’ da ćemo 2013. ‘morati mnogo raditi, biti zajedno i boriti se zajedno da nam bude bolje’. Razumijem da je to možda čista prigodničarska premijerova poruka, ali ‘zajednička borba’ uistinu može imati dublje značenje. Teško je najšire slojeve građana motivirati potrebom da se pokrenu reforme. Istinski lideri moraju se dokazati time da pronađu žicu koja će većinu interesnih skupina pozitivno dirnuti. Naravno, to je sklizak teren. Svojedobno je Ivo Sanader uoči svakih izbora zaoštravao granično pitanje sa Slovenijom. To je primjer pogrešna pokušaja homogenizacije.

U mađarskom slučaju, kad bi bio dobro vođen, zaštita vlastitih oranica daje Vladi za pravo da poduzima korake kako bi se iz očuvane djedovine za nacionalnu ekonomiju izvlačila maksimalna korist. Pa to traži mjere za maksimalno ugrađivanje domaćih poljoprivrednih proizvoda u robu koju proizvodi mađarska prehrambena industrija. Da je tu mjeru donijela hrvatska vlada, tu bi još bila velika akcija da domaći hoteli moraju imati bar 80 posto ponude od domaćih sirovina. Riječju, ekonomski nacionalizam dobar je instrument za neformalan nacionalni konsenzus.

Nažalost, hrvatska vlada još nije uvjerljiva. Strateški smjerovi mijenjaju se svako malo. Nema jedne uvjerljive mantere koju će na svakom nastupu ponavljati svi, od premijera do zadnjega pomoćnika ministra. Ona prva, o državnim investicijama, pukla je poput balona, a nova uvjerljiva nije smišljena.

Stanje u zemlji ozbiljnije je nego što to iz Banskih dvora javno ocjenjuju. Ne treba se čuditi što već ima skupina koje se pripremaju da moguće spontane prosvjede ‘malo usmjere’. Najneproduktivnije bi bilo da se nacionalni konsenzus postigne izlaskom na ulice.