Novac ima ključnu ulogu u suvremenoj ekonomiji. Funkcije suvremenog novca višestruke su: on služi kao sredstvo prometa i plaćanja, kao mjerilo cijena i mjera vrijednosti te kao sredstvo štednje i obračuna.
Prije mnogo godina, kao mlad ekonomist, pročitao sam popularnu povijest novca u knjizi ‘Novac, odakle je došao, kamo je otišao’ velikoga liberalnog ekonomista Kennetha Galbraitha, oca nekadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj. Jako me zanimalo odakle dolaze ti papiri raznih boja i veličina; zašto su tako magično privlačni, pa im ljudi daruju ljubav i povjerenje; oktud im nevidljiva snaga da miješaju sudbine ljudi, bitno utječu na sadašnjost i budućnost država i naroda. Premda danas znam mnogo više o karakteru i ulozi novca, i dalje sam zadivljen stvaralačkim, ali i rušilačkim karakterom toga jedinstvenog izuma ljudskog roda. Ovaj tekst naslovio sam prema nazivu Galbraithove knjige, a posvetio sam ga kroki-analizi nastanka i razvoja modernog novca. Tekst bi trebao poslužiti studentima VERN’a koji su odlučili dublje prodijeti u fetiš suvremenog novca.
Nije pretjerano reći da novac igra ključnu ulogu u suvremenoj ekonomiji. Netko je rekao da novac simbolično omogućava da se zemlja okreće oko svoje osi i Sunca. U stvarnom značenju, suvremene ekonomije ne bi mogle funkcionirati bez novca. Moderni novac razvio se iz robne razmjene – trampe, čiji su prvi oblici zabilježeni prije desetak tisuća godina. Tadašnji ljudi razmjenjivali su razne predmete, dajući ono čega su se mogli odreći za potrebni ili poželjnije stvari. Takav način razmjene negdje oko 3 000 godina prije Krista izbacio je na površinu prve oblike primitivnog novca. Neka dobra, poput školjaka, žita, kože ili stoke, omogućavala su bržu i jednostavniju razmjenu dobara. Razvoj novca išao je dalje i oko 600 godina prije Krista u Libiji su se pojavili prvi oblici metalnog novca. Metali, a posebno zlato, bili su veoma pogodan novčani materijal. Zlato je relativno rijetko, lako se čuva i prenosi, u njegovu proizvodnju treba uložiti mnogo rada pa je relativno skupo. Od tada metali, a posebno zlato, igraju bitnu ulogu kao novčani materijali. Istina, u Kini su se oko 800. godine nove ere, gotovo tisuću godina prije negoli u Europi, pojavile prve banknote.
Zlato je bilo osnova modernih novčanih sustava u 19. i velikom dijelu 20. stoljeća. Predsjednik SAD-a Richard Nixon u kolovozu 1971. napokon je ukinuo u to vrijeme prisutni oblik zlatnog standarda. Od tada je nastupila era papirnatog novca (‘flat money’) koji nema unutrašnju vrijednost. Današnji papirnati novac nema nikakvog pokrića u zlatu ili nekoj drugoj robi, a samo zlato ne igra nikakvu monetarnu ulogu. Suvremene države ne drže (službene) monetarne rezerve u zlatu niti taj metal ima ulogu platnog sredstva u svjetskim financijama. Ipak, većina zemalja ne odriče se zlatnih rezervi i čuva ih u svojim sefovima. Očito fetiš zlata još postoji u glavama suvremenih ljudi.
Budući da papirnati novac nema unutrašnju vrijednost, njegova kupovna snaga osigurava se takozvanim prisilnim tečajem. Suvremene države zakonom određuju što je njihov novac i kako se njime upravlja. Tako država suvereno proglašava domaći novac (kunu, forintu, krunu) zakonskim sredstvom plaćanja na svom teritoriju. Na temelju svog suvereniteta država određuje što je domaći novac i svojim mu pečatom daje snagu za podmirivanje svih novčanih obveza. Nadalje, država regulira i ostala pitanja vezana uz domaći novac: modele emisije, puštanje i povlačenje novca iz prometa, upravljanje monetarnom politikom i održavanje intervalutarne vrijednosti novca. Za upravljanje domaćim novcem, emisiju primarnog novca, povlačenje iz prometa, količinu novca u prometu i druga monetarna pitanja najčešće su zadužene središnje banke.
