U HUP-u već neko vrijeme tinja podvojenost na ‘naše i vaše’, odnosno na poduzetnike koji (se) igraju svojim vlasništvom i ‘korporativne namještenike’ koji samo upravljaju kompanijama u tuđem vlasništvu. Tako je i u Savjetu HUP-a. Ondje su autentični domaći poduzetnici Ivica Todorić (Agrokor), Branko Roglić (Orbico), Emil Tedeschi (Atlantic), Ivan Ergović (Nexe) i Ante Vlahović (Adris) te menadžeri Franjo Luković (Zaba), Ivica Mudrinić (HT), Božo Prka (PBZ), Tihomir Orešković (Pliva), Damir Kuštrak (Agrokor) i Zvonimir Mršić (Podravka). Ne treba očekivati da će se oni uskoro javno sukobljavati prema toj podjeli.
Bilo bi jednostavno podijeliti gospodarstvo na dobre i loše momke, odnosno domaće i strane poduzetnike. Zasigurno je cijelom gospodarstvu bolje kad tvrtke vode mudrinići, lukovići i prke nego kad to rade kerumi, peveci, pa i fižulići. Hrvatske kompanije u okviru globalnih igrača uglavnom ostvaruju najprosječnije poslovne rezultate. Upravo tomu trojač čelnika hrvatskih profitabilnih ispostava može zahvaliti dugovječnost na svojim položajima (Luković vodi Zabu od 1995., Prka PBZ od 1998., a Mudrinić HT od 1999.) No oni su – kao i drugi najamni menadžeri – posvećeni ponajprije profitu. Zato je pet najprofitabilnijih kompanija u četiri recesije godine smanjilo broj zaposlenih za čak devet posto: od 2008. do 2011. riješile su se 1988 radnika. S njihovim čelnicima u Hrvatskoj ne može se ni razgovarati o rastu zaposlenosti u njihovim tvrtkama koji bi onda mogao potaknuti rast proizvođača i BDP-a. U takvoj konstelaciji najjači igrači ne potiču razvoj, nego jednostavno malima otimaju sve veći dio domaćeg BDP-a.
‘Korporativnim ljudima’ kao namještenicima stranih kompanija, bez obzira na to čiju putovnicu imaju u džepu i koju nacionalnost nose u srcu, u biznisu je zabranjeno odlučivati domoljubno. Nijedan šef bankske ispostave u Zagrebu ne bi preživio u svojoj centrali da prepoveli kamate na investicijske kredite, što bi bio znatan poticaj razvoju gospodarstva. Taj bi potek, naime, dramatično stanjo dobit koju očekuje majčinska banka. Ali s Todorićem, Tedeschijem, Vlahovićem, Zadrom, Drkom… može se razgovarati i s dozom emocija. Od njih bi se moglo očekivati i da se određenu koju postotka zarađe ‘za opće dobro’. Uostalom, oni mogu igratu dugoročno – da njihove tvrtke u perspektivi posluju (uglavnom kao lideri u svojim branama) na što stabilnijem i što bogatijem domaćem tržištu.