Upravljanje opskrbnim lancem kao alternativa pukoj ucjeni dobavljača

Upravljanje opskrbnim lancem vrlo nesigurno vremenu u kojem se češće javljaju različiti rizici, od ekonomskih do političkih. U krizi, koja iz stanja recesije dolazi na posljednji stupanj – depresiju, često je teško sačuvati konkurentnost, likvidnost i prisustvo da se najbolje iskoriste resursi koji su nam kao gospodarstvenicima povjereni na upravljanje.

Uvijek ostaje otvorena mogućnost kritiziranja liberalnog kapitalizma i političke elite te sjete za autarkijom. Nažalost, sve to ne donosi rezultate, bar ne u kratkom roku. Otvoreno ostaje pitanje što se još može učiniti da bi se preživjelo u nepovoljnim uvjetima a da se pritom ne umanjiti vrijednost aktive.

Ako su iscrpljene sve unutarnje rezerve, preostaje jedino smanjenje cijene inputa, ulaznih troškova robe i usluga koje služe za redovitu gospodarsku djelatnost. To je najčešće realizirati zato što zadire u poslovnu politiku dobavljača i posredno u njegov poslovni rezultat. Da bi se to izbjegnulo, moraju se stvoriti okolnosti za tzv. win-win situacije dokazivanjem zajedničke koristi koju u interakciji mogu izvući dobavljač i kupac.

U prvi plan polako dolazi obostrano fokusiranje na troškove u cijelome opskrbnom lancu – od proizvođača do krajnjeg potrošača. U prijašnjem razdoblju, a osobito u godinama konjunkture, proizvođači su se u radu fokusirali ponajprije na volumen, a kupac na smanjenje ulazne cijene inputa. U međuvremenu stvari su se prilično izmijenile. Oni koji su gledali samo volumen i nabavnu cijenu već su odavno mrtvi ili im se bliži kraj. U prijašnjim vremenima nabava je često izmišljala način na koji bi bez pravih argumenta snizila cijenu inputa. Zanimljiv je članak Manule Tašler iz Lidera otkriva točno sedam godina u kojem je pobrojeno 30 uobičajenih popisa uvjeta koje su nabavljaci mahom iz stranih trgovačkih lanaca postavljali domaćim dobavljačima ne uzimajući u obzir dublje troškove i to da cilj rada moraju biti konkurentnost i stabilnost, što, naravno, uključuje i to da dobavljač mora moći dulje preživjeti. Ako se u nabavi ne prate ti elementi, povećavaju se operativni troškovi povezani s padom kvalitete rada dobavljača ili potrebom za zamjenom postojećega, što je obično troškovno zahtjevna aktivnost.

Dobavljači su slabo svjesni važnosti ukupnih troškova u opskrbnom lancu. Vrlo ih malo razmišlja o maksimalnoj konkurentnosti kupca i njegovoj dobiti po jedinici prodanih proizvoda. Poslovni svijet počiva na interesu i važno je povećati dobit (i dobrobit) kupca pa se zajedničkim pristupom povećanja dobiti nametnuti kao dobavljač koji se brine za poslovni rezultat kupca te s kojim je najjednostavnije raditi.

Odgovore na pitanje maksimiranja dobiti od proizvođača do krajnjeg potrošača nudi doktrina upravljanja opskrbnim lancem koje počinje intenzivnim testiranjem troškova radi dugoročnog maksimiranja dobiti svih subjekata u lancu, a završava povećanjem konkurentnosti prema krajnjem potrošaču. Da bi se mogle iskoristiti sve prednosti koje pruža upravljanje opskrbnim lancem, potreban je otvoren odnos između kupca i dobavljača te razumijevanje druge strane. Treba se, prije svega, fokusirati na sve kategorije troškova, na sve ono na što se zajedničkim radom može utjecati, od planiranja proizvodnje, isporuka, logistike, marketinga do financiranja. Čak i u trenucima otežane likvidnosti ukupnoga gospodarstva zajedničkim pristupom može se osigurati financiranje zalihe dobavljača ili proizvođača, ali to podrazumijeva golemu povjerenje i kompetenciju obiju strana.

Tako se stvara vertikala koja mnogo jednostavnije može odgovoriti na izazove tržišta za razliku od skupa razjedinjenih subjekata koji nastoje preživjeti u okrutnoj okolini. Obostrani rad svakako se isplati zbog povećanja troškovne učinkovitosti cijeloga opskrbnog lanca. Ta učinkovitost postaje osnova konkurentške prednosti svih subjekata u lancu koju je teško kopirati. Sve to znatno povećava ukupne kompetencije svih subjekata u lancu jer se ne smije zanemariti učinak učenja o procesima svih uključenih subjekata i povezanim troškovima. To nas ukupno znanje, uostalom, razlikuje od gospodarstava i uspješnih ekonomskih subjekata s kojima se volimo uspoređivati.