Angažiranje bankarskog viška likvidnosti za spašavanje realnog sektora nemoguća je misija kad su kamate veće od profita. Nema spasa bez korjenite promjene ekonomskog modela. Mogli ste me pitati nešto lakše – uzdahnuo je ekonomist Branimir Lokin na upit: kako potaknuti poduzeća da počnu trošiti ponuđene viškove likvidnosti? Uzdah je razumljiv. Dok se ostatak svijeta lomi između štednog i potrošačkog modela, Hrvatska se vrti oko teze: likvidnosti ima, ali nema dobrih projekata. I činjenice da financijski sektor pliva u viškovima likvidnosti dok se poduzeća utapaju u nelikvidnosti. Da se dijeli medalja ili barem nekakav rang za posebnost, napokon bismo bili u vrhu.
Neosporno je da novca ima. Prema podacima HNB-a prosječno je lani bilo više od tri milijarde kuna viška na dan – od 854 milijuna do 7,7 milijardi. Od sredine prosinca 2012. do 8. siječnja ove godine to je već prosječnih 4,3 milijarde dnevnog viška! Ne treba ni spominjati da HNB-ovih šest milijardi kuna oslobodjenih samo i jedino zbog financiranja gospodarstva gotovo netaknuto leži na računu. Odgovor na pitanje s početka teksta zapravo je odgovor na pitanje kako isplivati iz depresije. Već i činjenica da se malo ekonomista uopće htjelo pozabaviti tom temom, a oni koji su pristali nisu pružili tek nekoliko tehničkih recepta, potvrđuje da angažiranje likvidnosti zapravo podrazumijeva korjenitu promjenu modela, unutar kojeg bi se onda mijenjale i ‘tehnikalije’. Recimo, kamate. Ekonomist Guste Santini upozorava da se novac ne troši među ostalim i zato što prosječna profitna stopa hrvatskoga gospodarstva obeshrabruje sklonost investiranju. Matematički – veći profiti od kamatnih stopa povećat će sklonost investiranju; kamatne stope veće od profitnih umanjjuju sklonost investiranju. Iako su brojne analize pokazale da kamate nisu jedini razlog bijega od investicijskih kredita, činjenica da za povelik broj poduzeća do sežu 10 posto sigurno nije magnet za ulaganja. Branimir Lokin već iz Vladinih prognoza za ovu godinu iščitava nerazumijevanje.
-
U 2013. primjenjivat ćemo isti obrazac kao i lani – investicijsku ekspanziju i strukturne prilagodbe. Takva koncepcija traži visoku ponudu kapitala i snažnu redukciju potrošnje. U uvjetima negativne stope rasta prostor za veće investicije moguće je otvoriti samo ulaskom stranoga kapitala, ali izgledi su za to iluzorni. Upravo zbog takvih očekivanja na hrvatskom tržištu novca, gdje izostaju krediti za potrošnju i investicije, javljaju se viškovi kapitala, ali njegova cijena ne pada! Taj paradoks poznat je kao zamka likvidnosti i on upozorava da je u razdoblju krize primaran rast potrošnje, koja povratno pokreće proizvodnju, obara cijenu kapitala i tako potiče investicije – poručuje Lokin. I financijski analitičar Žarko Primorac misli da je problem u fiskalnoj prilagodbi, ali iluzorno je očekivati da će se iz depresije izaći samo smanjivanjem javne potrošnje.
-
Moramo biti svjesni da javna potrošnja na jednoj strani predstavlja nečiji dohodak na drugoj. Ako mehanički smanjujemo jednu stranu, onda smanjujemo i drugu, posredno i BDP. Zato se u uvjetima kada treba provoditi reforme moraju stimulirati drugi sektori koji trebaju osigurati porast BDP-a, a to su prije svega investicije. No investicije, barem u privatnom sektoru, teško će se povećavati uz kamatu od desetak posto. A onda dolazimo do banaka, do pitanja zašto one teško kreditiraju, zašto su im kamatne stope previsoke, zašto su im prihodi i dobit visoki, koliko su sigurne, kakva je situacija s nenaplaćenim kreditima, ‘gule’ li previše privredu i stanovništvo… Sve u svemu, stanje je prekomjerno da bi se riješilo jednom mjerom. Morali bismo imati kompleksnu izlaznu strategiju – preporučuje Primorac.
