Slavo Radošević nije jako poznat u Hrvatskoj iako godinama predaje inovacijske studije na londonskom University Collegeu, jednom od četiriju vodećih britanskih sveučilišta. Radi na područjima znanosti i tehnologije, industrije i inovacijskih politika u zemljama Srednje i Istočne Europe. S obzirom na to da je Hrvatska u tranziciji prema punopravnom članstvu u Europskoj uniji, porazgovarali smo s profesorom Radoševićem o našim trenutačnim ekonomskim problemima te što treba mijenjati da bi se ostvarila mantra koju godinama ponavljaju elite, tj. povećala produktivnost i konkurentnost na svjetskom tržištu.
-
U svojim istraživanjima bavite se i time na čemu se temelji rast produktivnosti u Istočnoj Europi u posljednjih 20 godina? – Nije riječ samo o tehnološkoj sposobnosti nego i o proizvodnji. Znači rast produktivnosti temelji se na tome da ste u stanju s pomoću standardne tehnologije proizvoditi prema svjetskom kriteriju kvalitete, što je dosad vuklo te zemlje. Međutim, to nije dovoljno za sljedeća dva desetljeća. Stoga su istočnoeuropske države suočene s problemom da se moraju industrijski unaprijediti. Da moraju ući u jednu drugu kvalitativnu fazu jer se više ne može konkurirati sa standardnom tehnologijom i sadašnjom kvalitetom radne snage. Ne može se proizvesti dovoljno dobrane vrijednosti da to možete prodati na svjetskom tržištu. Sutra se može očekivati snažan ulazak sjeverne Afrike, a imate i nove zemlje koje postaju dio svjetske ekonomije. Mora se ići korak naprijed, no pitanje je kako. To je izazov na koji treba odgovoriti. Kako povećati dodanu vrijednost i sadržaj znanja u tome. To je temelj inovacijske politike, a ona se ne može delegirati u samo jedno ministarstvo. Ne može se reći – to je inovacija pa se time sada bavi Ministarstvo znanosti i tehnologije. To je potpuno krivo. Inovacija je uvijek interministarski posao.
-
Postoji li uopće u Hrvatskoj neka inovacijska politika? – Postoji u onom segmentu povezanom sa, kako se vani kaže, poduzećima zasnovanim na znanosti. Iako je to važno, riječ je o malenom segmentu. To je ono što se zove ‘high-tech’, a neće spasiti Hrvatsku niti će povećati zaposlenost i produktivnost. Mnogo je važnije dodatno educirati običnu radnu snagu, povećati njezinu produktivnost i usmjeriti se na to kako poboljšati kvalitetu. Takve industrijske politike u Hrvatskoj nema.
-
Zašto? – Zato što to nije inovacijska politika vezana uz visoku tehnologiju, već uz cijeli industrijski spektar. Što znači da se ne brine o 50-ak znanstvenih poduzeća u Hrvatskoj, već o 1500 drugih. Mora se razmišljati koji su to problemi u obrazovanosti radne snage. Trenutačno se radi prema modelu Južne Europe – proizvodimo kvalificiranu radnu snagu koju se ne može zaposlit. To su ključna pitanja inovacijske politike. Bila bi tragedija za Istočnu Europu da ponavlja grčki scenarij. Ili portugalski. U tim zemljama imate obrazovanih radnu snagu, a nezaposlenost je 20 posto. Dakle, trebate imati ljude s vještinama i znanjima vezanima uz ono što proizvodite. Gdje mislite da imate neke šanse, gdje ste konkurentni. Naravno da se treba brinuti o ‘high-tech’ poduzećima jer uvijek postoji šansa da ona budu izvori rasta, ali fantazija je da to može izvući zemlju i biti motor razvoja. To je dio koji je važan, ali nije segment s velikom zaposlenošću i ključan je problem produktivnosti.
-
To onda znači da je bolje ugasiti brodogradnju nego je držati u ovom obliku te nastaviti raditi i stvarati gubitke, odnosno držati tzv. lažnu zaposlenost? – Da. Još dok sam bio na Ekonomskom institutu prije 20-ak godina, u sklopu projekta o konkurentnosti analizirali smo i brodogradnju. Dakle, trebalo bi se prebaciti na specijalizirane niše, tj. manje specijalizirane brodove. Hrvatska s niskim troškovima i visokim volumenom ne može konkurirati Korejcima, Japancima i Kinezima. I to je jako dobar primjer nepostojanja inovacijske politike. Pitanje je kako provesti tranziciju u toj industriji da ona bude profitabilna, a da istodobno osigura zaposlenost. Zašto 20 godina Hrvatska nije u stanju provesti tranziciju u toj industriji. To je za mene inovacijska politika. Imate primjer Poljske, koja je imala tri brodogradilišta, od kojih su neka određeno vrijeme i dobro poslovala pa su morala biti nacionalizirana zbog istog problema koji muči Hrvatsku. Ne može Istočna Europa konkurirati u masovnoj brodogradnji. Treba birati specijalizirane niše koje će dati dodanu vrijednost, pri čemu se može opravdati visoka plaća radnika. To treba pronaći i osposobiti radnu snagu za to. A to je ključni problem hrvatske politike. Nije jednostavno ni trivijalno. Riječ je o glavnom političkom pitanju s obzirom na njegovu socijalnu osjetljivost. No, s druge strane, to uopće nije političko, već isključivo ekonomsko pitanje.
