U predstavi Saše Anočića, koji je u ovom slučaju sve – autor teksta, redatelj, dramaturg, scenograf, glumac, pa i koautor rasvjete – svega ima previše, pa ‘nemirne noge’ postaju sinonim za nervozu, a ne dobar ritam.
Iako je rečeno da ‘Nemirne noge’ nemaju veze s Anočićevim hitom ‘Kauboji’, poveznica je mnogo i očite su, a kazališni postupci gotovo jednaki, ali, nažalost, nespretnije izvedeni. Saša Anočić potpisuje sve: autor je teksta i dramaturg i redatelj, pa i scenograf. U predstavi se pojavljuje i kao glumac, u ulozi menadžera benda, a ima i solo točku breakdancea. Potpisan je kao koautor glazbe, koreografije i rasvjete. Hrabro. Ipak, možda je trebao razmisliti o autorskom timu, jer upravo su u nedostatku ljudi koji bi se bavili pojedinim aspektima izvedbe svi problemi ‘Nemirnih nogu’.
Predstava obiluje dramaturškim viškovima i nepovezanostima te postupcima koji su sami sebi svrhom. Priča je slabašna, do boli socijalna, a dotiče se valjda svih aktualnih problema – od siromaštva, nemogućnosti uspjeha na komercijalnom glazbenom tržištu, narodnjaka, gladi, prosvjeda, bombi, rata do nemogućnosti plaćanja operacije. Prati nekoliko ljudi koji ne znaju baš što bi sa sobom, ali znaju svirati jedan ili više instrumenata pa odluče osnovati bend. Od toga, naravno, ne mogu živjeti i često su gladni. Odluče stoga prijaviti se na ‘Supertalent’ ne bi li osvojili milijun kuna. Završe na drugome mjestu te na povratku kući poginu u svome zelenom kombiju. Karakterizacija je poprilično tanka, ženski likovi svedeni su na žrtve i objekte, a opet zadovoljavaju i pokrivaju sve socijalne, tabu i slične teme.
