Dok raste antieuropska histerija, loši gospodarski rezultati u drugom su planu. Odnos između Britanije i EU ima povijest uspona i padova, a danas je izrazito silazan – već 2015. moguć je referendum o njezinu izlasku iz Unije. Analitičari smatraju da je riječ o pritisku na EU i traženju više povoljnih uvjeta nego što ih ima. Malo je, međutim, vjerojatno da će Unija pristati na zahtjeve Britanaca.
Britanska rasprava o ostajanju ili izlasku iz Europske unije, posebno rasplamsana proteklih tjedana, a posebice ususret najavljenom govoru premijera Davida Camerona o odnosu između Britanije i EU tijekom posjeta Nizozemskoj sljedeći tjedan, savršen je primjer društva koje se bavi kontraproduktivnim i neozbiljnim temama pokraj pregršt relevantnih. Zemlja je oduvijek imala paradoksalan odnos prema integraciji u koju je dvaput neuspješno pokušala ući (blokirala ju je Francuska pod De Gaulleom), ali nekoliko posljednjih mjeseci nabacivanje naglašanjima tko bi više patio zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU poprimilo je zabrinjavajuće razmjere.
Torijevski premijer našao se tako u nezahvalnom položaju da mora balansirati između ‘okuraženih’ tvrdolinijaša u vlastitoj stranci i zdrava razuma. Zanemariti antieuropski sentiment više ne može, proeuropski torijevci, oko trećine svih torijevskih zastupnika koji su potpisali pismo u korist ostanka u EU, zatražili su da njihova imena ostanu tajna zbog straha za karijeru. Nemalo detaljnih analiza i razmišljanja, među kojima se ističe i ona konzervativnog Economista, potvrdilo je naglašanja: Britanija bi izlaskom izgubila nemjerljivo više. Poslovni su interesi presudni, a oni uvelike ovise o neometanom pristupu tržištu od pola milijarde ljudi koje Britanija jednostavno ne može zamijeniti.
Posljednju tlapnu, onu o većoj orijentaciji na Ameriku, rasplinuli su sami Amerikanci javnom porukom Britancima da ih žele u Uniji izrečenom ustima Philipa Gordona, zamjenika tajnika za odnose s Europom. Poznavajući odnos između dviju zemalja, prično je sigurno zaključiti da interes Amerike uglavnom znači i interes Britanije, katkad to samo treba objasniti Britaniji.
Međutim, stvari su se već nezgodno zakotrljale, Cameron se pritisnut agresivnim navijanjem konzervativaca sprema u Nizozemskoj obećati referendum o ostajanju u Uniji i pregovore o karakteru britanskog članstva u njoj. Zasad je plodove svoje hazardske igre uspio odgoditi najavom referendumu tek nakon 2015., odnosno ako ostane premijer nakon izbora. U načelu, Cameron bi labaviju povezanost, no mnogo analiza sugerira da bi bila riječ o nazadovanju. Posebni odnosi s EU kakve imaju nečlanice Norveška, Island, Švicarska i Lihtenštajn mnogo stoje (privilegij trgovanja s tolikim tržištem plaća se, naime) i podliježu odlukama u EU na čije donošenje te države ne mogu utjecati. Iz toga slijedi dovoljno uvjerljivih i kvantificiranih razloga zašto bi Britaniji bilo lošije izvan EU. Varijanta u kojoj bi ona kao s menija probrala samo ono što joj se sviđa savršeno je nerealna, jednako su složni analitičari. Unija nema razloga dopustiti daljnje privilegije zemlji koja ju je već irritirala. Dapače, sve je više onih u EU koji dovode u pitanje i dosadašnje aranžmane sa spomenutim nečlanicama, uvjerenih da prolaze prejeftino. Ipka, argumenti u korist premoćno su proizvod paušalnih političkih uvjerenja i preozbiljna shvaćanja važnosti Britanije.