Razgovor se temelji na dvije komunikacijske vještine: govorenju i slušanju. Potonje najčešće zaboravljamo, a stručnjaci tvrde da je upravo slušanje 40 posto verbalne komunikacije.
Možete imati sjajne poslovne, političke ili umjetničke ideje, ali ako ih ne znate prenijeti drugima, ne vrijede ništa. Ostat će nerealizirane. Ili nešvaćene. Kad se takvo što dogodi, ljudi su obično skloni kriviti druge. Ili odustat. Ili autistično i uporno tražiti nove sugovornike koji će razumjeti njihovu genijalnost. Ne mijenjajući ništa u svom načinu ophođenja i komuniciranja. Ovisno o položaju u kompaniji ili političkoj nomenklaturi, drugi će ih pristojno slušati ili kolutati očima, a u sebi misliti svoje. Prije ili poslije takva jednosmjerna komunikacija završit će loše.
Statistike pokazuju da 80 posto problema u radnom okružju prouzrokuje loša komunikacija. Sve donedavno čelni ljudi kompanija i političkih stranaka navrno su mislili da je problem lako riješiti povremenim, kampanjskim angažiranjem PR kompanija ili zapošljavanjem jednog radnika koji će prema ciljanoj javnosti služiti kao gromobran. Ili ‘peglaonica’. Dok će se oni u miru nastaviti baviti osnovnim poslovanjem. Zatim su uvidjeli da ih katkad ne razumiju ni ostali članovi uprave ni izvršni direktori. Novinari ih ‘pogrešno’ citiraju, partneri ne shvaćaju, a konkurencija spretno iskorištava svaku nepromišljenu javnu izjavu. Odjednom im se čini da se sve urotilo protiv njih. Partneri vide da posao trpi i da je vrag odnio šalu pa na brzinu angažiraju komunikacijskoga konzultanta. No on obično traži da mu posvetite vrijeme. Ono kojeg obično nikad nemamo dosta. Kad mu napokon ugovore sastanak s problematičnim predsjednikom uprave, konzultant to doživi kao beskrajno davljenje objašnjenjima o nefunkcioniranju interne i eksterne komunikacije. Obično konzultanta sluša ‘s pola uha’ i sve češće pogledava na mobitel. Kad tek nakon jedan sat počnu crtati shemu interne vertikalne i horizontalne komunikacije i moguće kritične točke, direktor odustaje. Žuri mu se na sljedeći sastanak, mora odgovoriti na još pet e-poruka, pokupiti odijelo iz kemijske za sutrašnji kongres, a u međuvremenu mu je stigao i SMS u kojem stoji da punicu bole zubi. Zahvaljuje konzultantu, ispričava se što mora ići i daljnje poslove s odnosima s javnošću prebacuje na nekoga ‘mlađeg kolegu’. Neka oni to riješe. Čemu gubiti dragocjeno vrijeme? Pa nije problem u njemu, nego u drugima koji ga ne razumiju… Uostalom, platio je konzultanta da mu riješi problem, a ne da umjesto njega on to odrađuje. A ako i ne riješi, pa neka pozove novinare na ručak, podijeli korporacijske darove, plati oglas u novinama i dogovori s medijskom kućom da ga više ne diraju. I nije ga briga ako jedni to zovu reket, a drugi trošak poslovanja.
U ovome malom izmišljenom, ali u stvarnom životu vrlo vjerojatnom i uobičajenom, primjeru obrasca komunikacijskog ponašanja predsjednik uprave napravio je gomilu pogrešaka koje će ga skupo stajati. Trenutačno je šutnuo kamenčić s problemima dalje niz ulice, ali prije ili poslije ponovno će naći na njega. Samo što će kamenčić onda ipak biti malo veći.
Većina ljudi misli da im je sposobnost komuniciranja urođena. Ako ih razumiju u uskom krugu prijatelja, obitelji i suradnika, naivno zaključuju da je to opće pravilo. A zaboravljaju da su taj svoj uski krug možda upravo sami izabrali, u skladu sa zajedničkim sklonostima svih njegovih članova. Drugi su odgajani u duhu da je najvažnije znati profesionalno obaviti tehničku stranu posla. Znaju li surađivati i raditi u timu, nije važno. Sve dok ne počnu raditi u složenim sustavima u kojima osobna virtuoznost, znanje i umijeće nisu dovoljni za dovršenje ikakva većeg pothvata. Nažalost, primjere takva neshvaćanja važnosti i nužnosti razumijevanja komunikacije sve češće susrećemo u recentnoj korporativnoj i političkoj praksi.
