Stari lanak 79.

Do 28. prosinca gubitnik upravnog sporra snosio je sve troškove postupka. Najčešća je gubitnica država, koja si je promjenom jedne rečenice prepolovila upravne troškove. U sklopu štednje prestala je plaćati i sve naknade štete koje premašuju 100 tisuća kuna.

Preveliki troškovi parnica i prazna blagajna bili su tako dobar motiv za brzu i, prema mišljenju mnogih, nepravednu reformu kojom se povećala pravna nesigurnost. ZUS je donesen još 2010., ali počeo se primjenjivati tek 1. siječnja 2012. jer se njime radikalno reformirao sustav upravnog sudovanja. Upravo su u toj pripremi, uočava profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu Marko Šikić, učinjeni i najveći propusti. Primjerice, odlučivanje u vijećima zamijenilo se odlučivanjem suca pojedinca. To se može tumačiti i kao poboljšanje učinkovitosti, no nije zanemarivio da je pojedinac lakše pritisnuti nego vijeće. Nije zanemarivio ni to da se vraćamo u prošlost, na stari ZUS. Do 2012. svaka je strana podmirivala svoje troškove. Međutim, tad se nije previše kritiziralo jer su troškovi upravnog sporra bili vrlo niski. Reformirano pak upravno sudovanje zahtijeva nogo veće troškove, stoga i Šikić misli da je isključivi motiv za promjenu odredbe o troškovima bio zaštita države. Država ne želi da sporove vodi komu god to padne na pamet i želi se zaštiti od kverulanata. No za to ima i drugih načina.

• To se može postići razumnom politikom prijateljstva i brzinom u rješavanju, a ne forsiranjem nepravednog rješenja prema kojem će stranka koja uspije dokazati da su akti ili postupanja uprave bili nezakoniti na kraju morati platiti svoje troškove postupka – smatra Šikić.

Profesor sa splitskoga Pravnog fakulteta Hrvoje Kačer objašnjava da će u upravnim sporovima vrlo često biti riječ o visokim vrijednostima (u izvlastenju, građevinskim dozvolama, a posebno u poreznim stvarima), što onda znači i visoke troškove angažiranja odvjetnika. Stoga onaj tko smatra da ima pravo ulaziti u rizik postupka očekujući ne samo da se nezakoniti upravni akt stavi izvan snage i izda zakoniti nego i da mu se nadoknade troškovi. S tom računom mogao si je priuštiti odvjetnika i tako ojačati svoj položaj.

• Država će sad, osim što neće priznati odvjetnički trošak od, primjerice, milijun kuna prouzročen nezakonitim radom državne uprave, od tog troška dodatno naplatiti najprije 25 posto PPD-a, a onda 20 posto poreza na dobit ili još veći iznos poreza na dohodak. Što na to reći nego onu: Sapienti sat (pametnomu dosta, nap. a.) – govori Kačer.

Posljedica je i sniženje razine profesionalne pomoći koju si građani mogu priuštiti. Tako Ivan Koprić, profesor sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta, uočava neke dalekosežne posljedice: rjeđe će se angažirati odvjetnici, imat će slabiji uspjeh u sporu, što će utjecati i na odvjetništvo jer se neće razviti odvjetnički ured specijalizirani za upravno pravo, kojih ni do sada taka nema.

Onaj tko želi objesno pokretati upravne sporove uz male vlastite troškove, nastavlja, moći će to neometano činiti i prijetnja da će snositi i troškove druge strane neće ga odvratiti od toga. Stoga Koprić misli da je tomi izmjenom prouzročena višestruka šteta – tipična gubitnička situacija za obje strane.

K tome je apsurdna. Naime, zakonska promjena odnosi se i na postupke koji su u tijeku i u kojima su već nastali troškovi.

• Lako je zamisliti dugogodišnji spor u kojemu tužitelj povlači tužbu jer je država uočila pogrešku i izvan postupka ispunila zahtjev. Ako rješenje nije donešeno prije 28. prosinca, ni tužitelj nema pravo na troškove. I država, kad bude tužena bez osnova, neće imati pravo na naknadu svojih troškova – objašnjava Kačer.

Iako se čini da se inzistira upravo na jednakosti obiju strana u upravnom sporu, to nije točno. Te su dvije strane, građani i država, zapravo nejednake, pa se onda favorizira država, odnosno javno-pravna tijela. Međutim, ništa nije crno-bijelo.

• Zamislite velike i bogate pružatelje usluga od općeg interesa koji neće štedjeti platiti ekspertizu samo da pobijede u sporu s nezavisnim regulatorom. Tu situacija nije jednaka kao za obične građane koji vode spor protiv Porezne uprave. Možda je to bio jedan od motiva, ali onda se trebala diferencirati pravna regulacija tako da jednaka pravila ne vrijede za građane pojedinca i velike kompanije. To je znak regulacijske slabosti. Jednako kao što se nije vodilo računa o javnom interesu u drugim situacijama pa su se favorizirali privatnici, tako se ovdje pretjeruje u korist države, a na štetu običnih malih ljudi – jasan je Koprić koji vjeruje da je jedan od ozbiljnih problema taj da u Ministarstvu pravosuđa, koje priprema i zakone iz upravnog prava, nema organizacijske jedinice i kvalitetnih ljudi posvećenih tomu.

No da je riječ o neravnomjernoj odredbi, ne misli i profesor sa splitskoga Pravnog fakulteta Damir Aviani koji napominje da je u procjeni primjerene odredbe važan i postotak neosnovanih tužbi: – Prije stranke u upravnom postupku nisu izbjegavale podići tužbu protiv donositelja upravnog akta, na što upućuje mnogo neosnovanih tužbi – ističe Aviani.

Uzgled, na Visokome i prvostupanjskim upravnim sudovima 2012. zaprimljene su 11.032 tužbe, otprilike četiri tisuće manje nego godinu prije. Od ukupnog broja riješenih predmeta prihvaćeno je 11.7 posto. Cilj je, nastavlja Aviani, smanjiti troškove upravnog sporra, a čemu je prilog ide načelo učinkovitosti i decentralizacija upravnog sudovanja, čije su odredbe razrađene u ZUS-u (odlučivanje preko suca pojedinca, ogledni spor…).

U prilog smanjenju troškova ide i to da postoje prvostupanjski upravni sudovi, zbog blizine dostupni građanima, koji im zato mogu pristupiti s manje troškova. Smanjenje vlastitih troškova upravnog sporra trebalo bi motivirati stranke da se ne spore u situacijama u kojima je vrijednost spor neprimjereno mala u odnosu na eventualne troškove – misli Aviani.

Ipak, mnogo primjera potkrepljuje tvrdnju da država unatoč Ustavnom propisanom jamstvu jednakosti svih često odstupa od tog jamstva, pokušavajući za sebe osigurati povlašteni položaj. Kačer izdvaja dvostruko dulje rokove za dospjelost kad je riječ o državnoj imovini; uklanjanje zastare, što često znači izbjegavanje odgovornosti za nesposobnost i/ili nerad onih za čiji rad država odgovara; neusporedivo više priznate troškove zastupanja u tzv. obranama u kaznenim postupcima po službenoj dužnosti, pa i to da državu nitko ne smije tužiti ako joj prije toga ne ponudi izvanudsko rješenje sporu. I to neovisno o tome što se ‘u promilima’ broje slučajevi u kojima država prihvaća tu ponudu. Povlašteni položaj izboren je i u novom troškovnom odredbom, stoga prognoza može biti doista crna: – Zar ne bi bilo logično, ako opstane takvo rješenje za upravne sporove, da se to propiše i za parnice, također s povratnim učinkom, i na sporove koji su u tijeku možda već godinama? – pita Kačer. To bi u mnogim slučajevima bilo jednako mjeri kojom bi se zabranilo tužiti državu.