Bez deprecijacije kune ipak ne mogu rasti ni izvoz ni proizvodnja

Za sadašnju administraciju jasno je: tečaj kuna-euro nije u igri. Politika nedodirljiva, stabilna tečaja bivšega guvernera Rohatinskog i sadašnjeg Vujčića u punom je suglasju s težnjama Milanovićeve vlade. Politika zapravo fiksnog tečaja provodi se petnaestak godina. Na početku bila je to važna poluga protuinflacijskog i stabilizacijskog plana i imala je logike. Stabilne cijene zamijenile su poratnu hiperinflaciju. U iduću godinu-dvije argumentacija u korist daljnje vođenja fiksnoga, već blago precijenjenog tečaja opravdavala se argumentima: ‘Pa neka se ljudi nakon rata nauživaju jeftine uvozne robe i neka se tako domaće tvrtke natjeraju na povećanje produktivnosti!’ S godinama koje slijede stupanj aprecijacije kune prema euru povećava se i razdvaja sudionike gospodarske aktivnosti na dvije kategorije: oni koji uživaju korist od neravnotežnog tečaja i oni koji na tome gube.

Općenito, dobitnici su oni koji uvoze, gubitnici pak oni koji žele izvoziti i oni kojima jeftinija uvozna roba uništava domaću proizvodnju i izvoz. S vremenom dobitnici su se naučili na svoj unosni privilegirani položaj kao na drogu i, razumijelo, brane ga, i to s velikim uspjehom. Pa se kaže da je sad prekasno za uravnoteženje tečaja jer je ekonomija toliko eurizirana da deprecijacija ne dolazi u obzir. Bila bi katastrofalna, naime povećala bi trošak otplate kredita denominiranih u eurima građana, gospodarskih subjekata i države i mnogi bi završili u siromaštvu i bankrotu. Stoga je opcija ‘status quo’ iako je jasno da rigidan tečaj izaziva daljnje gubljenje radnih mjesta, povećava zaduženost i u krajnjoj konzervaciji prouzrokuje bankrot zemlje. S time da rastu oportunitetni troškovi odgodene deprecijacije. Što dalje, trošak inače neumitne prilagodbe tečaja, pa i šok i tresak, bit će sve veći.

I tako rigidan tečaj iz godine u godinu uspješno obara konkurentnost hrvatskog izvoza, uništava domaću proizvodnju, povećava nezaposlenost i vanjski dug zemlje te diskriminira gubitnike, pogođene socijalne kategorije. U Hrvatskoj se, svjedoče mnogi, više ne isplati proizvoditi i izvoziti. A mogu li se bez korekcije (deprecijacije) tečaja postići ciljevi povećanja domaće proizvodnje i izvoza, a tako i zaposlenosti u zemlji (što je cilj svih ciljeva)? I vraćati inozemni dugovi? Nažalost, ne. Tu jednostavnu činjenicu i danas (kao, uostalom, godinama) ignoriramo – do apsurda. Apologeti stabilna tečaja, analitičari i novinari (velikim dijelom na platnom popisu onih kojima je fiksn, neravnotežni tečaj donio toliko ugođe), i dalje dominiraju, a Vlada očito nema znanja i/ili snage reći: ‘Car je gol!’

Dakle, Vlada tečaj ne mijenja. A mora poboljšati konkurentni položaj domaćih gospodarstvenika prema vanjskim proizvođačima. I kaže da će to učiniti internom devalvacijom, tj. smanjenjem fiskalnih i parafiskalnih davanja, što bi smanjilo troškove i olakšalo kalkulaciju proizvođačima i izvoznicima. Da, ali pritom se ne smije smetnuti s uma da se tako poboljšava i položaj uvoznika – uvozna roba još će pojeftiniti i dalje kočiti proizvodnju u zemlji. Stoga bi uz unutarnju devalvaciju trebalo uvesti uvozne carine, a to pak nije moguće zbog EU. I, k tome, smanjenje poreznih tereta vraški je teško provesti. Deprecijacija tečaja (najvažnije pojedinačne cijene u zemlji koja određuje sve druge cijene), koja je ‘najelektrantnija’ i uvažava temeljnu ekonomsku zakonitost (ravnotežni tečaj jednako je ravnoteža u bilanci robe i usluga), nije opcija, a interna devalvacija neće dati učinke? Što onda? Ostaju surogati promjene tečaja. Branko Horvat svojedobno je predlagao jednostavnu i lucidnu mjeru: porez od 10 posto na sav uvoz i istodobno 10 posto poticaja na sav izvoz (budući da je uvoz veći od izvoza, i proračun bi se punio). Gorazd Nikić predlagao je asimetrične intervencije, tj. da Narodna banka kupuje devize kad je ponuda veća, ali ne i prodaje kad je veća potražnja. A tu je i mogućnost koja će se najvjerojatnije ostvariti u praksi: stvaranje guste i netransparentne mreže subjekata izvoza (financiranje prema povlaštenim stopama, porezna izuzeća, selektivna potpora pojedinim granama ili čak pojedinim proizvodima ili pak poduzećima), čemu uvelike svjedočimo i posljednjih godina. Oni stariji sjetit će se kako je to izgledalo u bivšoj državi u godinama prije devalvacije. (Tko se još sjeća tajnoga Službenog lista sa stopama izvoznih stimulacija ili ‘šticunga’?). Ili će pak MMF jednostavno reći da s tečajem treba nešto učiniti. Na kraju, kako god bilo, bez promjene tečaja neće ići jer o ekonomskim zakonitostima ne može se dogovarati.