Porgesova dijagnoza

Sadašnjeg i bivšeg ministra financija nervira otpor na bilo koji pokušaj reforme u Hrvatskoj. Rješenje je da se principi upravljanja promjenama iz korporativne prakse presele na državnu razinu.

Ovih se dana, u povodu još jedne prognoze uvaženih analitičara da se ‘oporavak može očekivati u drugoj polovici godine’ (to se najavljuje već četiri sezone zaredom…), na mom Facebookovom profilu razvila zanimljiva diskusija. U kojoj je nekadašnji ministar gospodarstva Nenad Porges nadahnuto konstatirao: ‘Prvi bi korak bio da se objektivno pogledamo u ogledalo i priznamo da nismo bogati, obrazovani, disciplinirani, da nam zakoni služe samo kao maske. Da smo ksenofobni… da smo maksimalno netolerantni, zavidni, alergični na tuđi uspjeh. A nadasve nespremni na bilo kakve promjene… Osim kod drugih.’

U traženju rješenja Porges nam je uljepšao raspravu zaključkom kako bi rješenje za Hrvatsku bilo da imamo ‘odgovorne političare (oksimoron… he, he) koji su spremni izgubiti sljedeće izbore i reći neugodne istine i davno nužnu terapiju…’ Ovako postavljeno, stanje izgleda bezizgledno. No s obzirom na to da život ipak mora ići dalje, a sve je manje mogućnosti za odgađanje bolnih poteza, možda je rješenje u tome da hrvatska vlada preuzme dio prakse iz modernoga korporativnog upravljanja.

Otpori promjenama moraju se očekivati. I tu se ni Linić ni Škegro ne trebaju čuditi. Možda je tek za Hrvatsku specifičan intenzitet otpora. Šefovi korporacija u bolne su rezove kretali još prije dvadesetak godina. I tamo je bilo otpora. Pa su, praktični kakvi već moraju biti, uspostavili praksu upravljanja promjenama. ‘Change management’ već je dio klasike u studentskoj literaturi.

Iskreno, moj osobni prvi susret s ‘change managementom’ bio je obeshrabrujući. Sveo se na to da smo u tvrtki na sastancima sjedili na poluispunahim lop-tama, a ne uobičajenim stolcima. Ali pravo upravljanje promjenama može biti iznimno efikasno.

Kad je vlast već osnovala ne desetine bezveznih agencija, mogla bi i jednu korisnu: agenciju za upravljanje promjenama. Dosadašnji pristup hrvatskih vlada svodi se na jednodimenzionalnu logiku: ‘Mi smo dobili vlast na izborima. Imamo pravo donositi zakone, a građani i tvrtke moraju ih se pridržavati. I točka!’

Naravno da su posljedice takvog pristupa katastrofalne. Donošenje zakona, čak i ako su dobro napisani i općekorisni, tek je mali dio procesa kojim se njihove odredbe prevode u stvarnost. Premijer i njegovi ministri trebali bi bar prolistati neku od knjiga o upravljanju promjenama. Premda je menadžeriranje promjenama (reformama) na razini države kompleksnije nego na razini tvrtke, mnogo je sličnosti.

Tako bi vladajući trebali savladati da su uobičajene faze u neželjenim promjenama (porez na nekretnine ili dozvoljavanje investicije u lokalnoj zajednici bez njenog dopuštenja): šok – poricanje – ljutnja – cjenkanje – depresija – testiranje – prilagođavanje.

Može se i naučiti da upravljanje promjenama ima za cilj ‘iskoristiti moć i snagu 30 posto pristalica promjena, pokušati preobratiti 50 posto dionika u ljude koji zagovaraju promjenu i smanjiti broj ili intenzitet onih koji pružaju otpor promjenama’.

Komunikacija je jedna od ključnih stvari u ‘change managementu’. Ministar Linić krenuo je objašnjavati porez na nekretnine po županijama. Ali bez cjelovitog pristupa upravljanju promjenama na razini vlade to neće biti dovoljno. Da bi se kod ljudi smanjio otpor, pretpostavka su jasni ciljevi, po mogućnosti kvantitativno izraženi. Ponekad treba ići argumentom sile, ali je uspjeh izgledniji kad se pretežno primjenjuje tak-tika sile argumenta i strpljivog objašnjavanja.