Ulagači će vam doći na dobru priču i projekte, a ne na članstvo u EU

Zašto ste snizili svoja predviđanja gospodarskog rasta za 2013. na 0,8 posto? – Ocjena je utemeljena na dvije stvari: prva je makroekonomsko okružje u Europi, još glavnom hrvatskom tržištu, i svi se nadaju da je to konačno dno; drugi je razlog što su se počele provoditi neke reforme, posebice u fiskalnoj konsolidaciji. Prošle godine najavljene su i druge inicijative koje će se, nadamo se, početi realizirati ove godine, no to tek treba vidjeti. Ekonomisti, pogotovo bankari, uvijek su oprezni, zato smo smanjili predviđanja, premda smo i dalje optimisti uspoređujući svoja očekivanja s onima nekih lokalnih ekonomista.

Ima prostora i za bolji rezultat, mogao bi biti veći od 0,8 posto? – Htjeli bismo vidjeti tri stvari. Prvo, kako će se provesti strukturne reforme, primjerice u javnim uslugama, što također oslobađa fiskalni manevarski prostor, a u to bih uključila i restrukturiranje i privatizaciju javnih poduzeća. Sljedeća su stvar reforme na području rada, bilo da je riječ o kolektivnim ugovorima bilo o promjenama legislativne. Posljednje je poboljšanje apsorpcije fondova Europske unije, ne samo od 1. srpnja ove godine nego od 2014. do 2020. Ima, dakle, prostora za poboljšanje, tako da se u EBRD-ovu izvješću zrcali temeljno očekivanje.

Što Banka očekuje od reforme tržišta rada? – Fleksibilnije tržište, lakše zapošljavanje i otpuštanje, zato što je naše iskustvo pokazalo da to znači i lakše otvaranje novih radnih mjesta. Postoji razlika između naglaska na održavanju radnih mjesta i omogućivanja privatnom sektoru da ih otvara, a zasad i domaći i strani investitori s kojima smo razgovarali imaju dojam da su zapeli zbog troškova otpuštanja, zapošljavanja ili trajanja radnog odnosa. Možda iznenađuje, no u tim razgovorima zaključili smo da nije toliko problem u trošku radnog mjesta koliko u fleksibilnosti i mogućnosti prilagođavanja krizi ili novim zahtjevima. Vaše sljedeće pitanje vjerojatno bi se odnosilo na smanjenje potrošnje kao posljedice otpuštanja, no mi vjerujemo da ima prostora za nova radna mjesta. Ljudi s kojima razgovaramo šire se i zapošljavaju, ali i žale na to da u nekim dijelovima Hrvatske ljudi odbijaju ponuđene poslove jer misle da ljeti mogu više zaraditi.

Zanimljivo je što spominjete trošak rada, jer mnogi u Hrvatskoj upravo to navode kao velik problem. – Informacije koje mi imamo sugeriraju suprotno, odnosno više je pritužbi na doprinose i nefleksibilnost tržišta rada, odnosno otpuštanje i zapošljavanje. Ni vještine ni obrazovanost radne snage nisu nam spomenute kao problem.

Što onda mislite o tom smanjenju doprinosa za zdravstvo? – Sa stajališta poslodavaca to je dobro, očito. Nismo stručnjaci za to, ljudi iz Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke više znaju o zdravstvenom sustavu, ali treba vidjeti kako je zdravstvo financirano i organizirano. Da, gledano prema trošku rada, riječ je o dobrodošlom potezu, no treba uzeti u obzir i troškove lijekova i zdravstvenih usluga. Nekoliko stvari u tom smislu treba razmotriti. Trošak ne mora biti niži, ali može se nešto napraviti u organizaciji. U tome ima dobrih poteza, poput regionalizacije bolnica ili integriranja bolničke skrbi s vanjskim pacijentima.

Slijedom tih obećavajućih poteza – kako komentirate Vladi? – Prošle godine fokus je bio na fiskalnoj konsolidaciji, što je provedeno do neke mjere, i na državnim investicijama, koje se nisu ostvarile. Ove godine Vlada je najavila nastavak konsolidacije, restrukturiranje javnih usluga i naglašavanje investicija privatnog sektora, što je ključno. Iznimno podupiremo upravo potonje i rad na malim stvarima za poboljšanje uvjeta investiranja, bilo da je riječ o izdavanju dozvola, bilo sređivanju knjiga, bilo o izradi zakona o strateškim investicijama. Treba napraviti domaću zadaću i tada promicati Hrvatsku kao investicijsko odredište, u čemu ćemo joj mi rado pomoći.

Što kažete na Prijedlog zakona o strateškim investicijama? – Nisam ga još pročitala, ali mi ga shvaćamo kao privremenu mjeru. U normalnim okolnostima ne bi bio potreban, uvjeti za lako poslovanje već bi postojali. To je signal da Vlada misli ozbiljno i da će pomoći onima koji su napravili sve sa svoje strane. Međutim, ništa se ne bi radilo izvan postojećih zakona, riječ je samo o brzini djelovanja i probijanja kroz džunglu dozvola i potvrda. Imamo dva ili tri investitora kojima bi trebalo pomoći, što ne znači izvršavanje zakona na snazi i prodaju hrvatskih šuma, nego, recimo, izradu prilaznih cesta. Treba pričekati provedbu i vidjeti.

Koliko Banka namjerava ove godine investirati u Hrvatsku, što očekuje? – Ovdje smo komplementarni zato što možemo financirati samo ono što komercijalne banke ne žele ili ne žele same. Ipak, uvijek moramo nešto dodati, poput poboljšanja korporativnog upravljanja ili povećanja energetske učinkovitosti. Naša je ovdašnja prosječna ‘brzina’ u protekle dvije-tri godine bila od 200 do 220 milijuna eura na godinu. Ove godine očekujemo između 200 i 250 milijuna eura plasmana iako bismo rado došli, i možemo, do 300 milijuna. Do danas smo uložili oko 2,75 milijardi eura koji su poduprli investicije vrijedne 7,7 milijardi eura. Ove godine imamo jak ‘lager’, odnosno projekte koji imaju preliminarno kreditno odobrenje od 400-tinjak milijuna eura pa ćemo potkraj godine vidjeti što smo postigli. Riječ je o različitim projektima, od privatizacije Croatia osiguranja preko stranih ulaganja i restrukturiranja kompanija do kreditnih linija za banke i državnih projekata poput Hrvatskih željeznica te mnogo kredita za vodovod-kanalizaciju. Prioriteti su oporavak od krize, iskorištavanje prednosti fondova EU i restrukturiranje javnih usluga, pri čemu bismo osim HŽ-a rado razmotrili Hrvatsku poštu ili primjenu trećega europskog energetskog paketa u HEP-u.

Što očekujete od članstva Hrvatske u EU? Dijelite li Vladin optimizam za drugu polovinu godine, nakon učlanjenja? – Učinak učlanjenja nije automatski, treba smisliti dobru priču, u tome se pruža prilika. Mora biti spremnih projekata jer će, prema nacrtu proračuna, od 2014., i to s ovom polovinom godine, na raspolaganju biti 14,7 milijardi eura, što je golem iznos. Valja postaviti ambiciozan cilj na iznad 80 posto apsorpcije, no to znači da morate početi razmišljati o praktičnim stvarima kao što je eksproprijacija zemlje ili, slikovito, o tome trebate li 150 različitih komunalnih poduzeća za vodu, odnosno mogu li sva ona pripremati projekte, čak i s pomoću Hrvatskih voda. Treba smisliti dobru priču s pripremljenim projektima i lakšim uvjetima poslovanja kako bi hrvatsko pristupanje EU privuklo nove investitore čak i u ovim teškim godinama.

Kakav učinak otvaranja europskog tržišta očekujete na domaću poslovnu zajednicu? – Tu neće biti nekakvih velikih novosti. Razgovarali smo s različitim tvrtkama i one su nam rekli da već posluju na tim tržištima. Lokalne kompanije moraju poboljšati svoju konkurentnost, ne smijemo zaboraviti da je europsko tržište atraktivno zbog veličine, ali i zahtjevno. U Mađarskoj su propadale tvrtke, primjerice u prehrabrenom sektoru, kao i u drugim zemljama, u kojima su neke domaće tvrtke propale zbog europske konkurencije. Međutim, ako imate infrastrukturu i dobri ste, to je prilika za nova strana ulaganja. Primjer je Danieli i njegov ulazak u Sisak. Isto tako, iskustvo europskih kompanija pokazalo je da se diverzifikacija na tržišta poput ruskog ili kineskog isplati – stabilniji ste ako stojite na više nogu.

Vjerujete li da Hrvatska može postići velik napredak u veoma negativnom ekonomskom okružju? – Hrvatskoj bi bilo teško napraviti velik skok u danim uvjetima, ne znam recept prema kojem bi postigla do pet posto rasta dok su svi u depresiji. Može restrukturirati javna poduzeća i troškove javnog sektora te poboljšati uvjete poslovanja za privatne kompanije. Čineći to, Vlada treba početi od najviše razine kontinuirano prenositi svoju strategiju i mjere te se konzultirati sa sudionicima kao što su zaposlenici privatnog i javnog sektora, poduzetnici, financijski itd.

Ali u zemljama u kojima nije razvijena ta tradicija birači su uvijek nepovjerljivi, stajalište da novca ima samo se krije… – Negdje moramo početi. Rat je završio, kao i zlatne godine, netko mora početi govoriti o tome što se može, a što ne može financirati u danim ekonomskim uvjetima, što bi trebala biti uloga države. Ljudi nisu glupi i s njima se može i mora razgovarati, no to će trajati i neće naići na naklonjenu publiku, kao u slučaju poreza na nekretnine.

To je dobar primjer, riječ je o porezu koji postoji vani i ima konkretnu namjeru, ali otpor je golem i često proizlazi iz neinformiranosti ili vlastitog interesa. – Prije dvadeset godina divila sam se u Britaniji svojoj tajnici i njezinoj informiranosti o uzimanju stambenog kredita, a donedavno su ljudi u Mađarskoj ili Hrvatskoj uzimali kredite u švicarskim francima, no zato su sad na teži način naučili što su valutni rizici. Tako treba objasniti i porez na nekretnine: što je, za što će se upotrebljavati, koji modeli postoje itd. To ne znači da treba o svemu držati beskrajne javne rasprave, nego da političari trebaju izravno komunicirati s ljudima.