GROWWW 2013. Početkom ožujka nova prilika za pripravnike u Ini

Odgoj djevojaka u Hrvatskoj

AKO POSTOJE PRAVDA I ZDRAV RAZUM, DA, DJECA TREBAJU UČITI I ZNATI SVE O LJUBAVI I SEKSU. SAZNATI SVE O ONOME ZBOG ČEGA JE ČOVJEK PREŽIVIO KUGE, SIDE, KRIŽARSKO RATOVE, ODVAJANJE KONTINENATA, POTENCIJALNE METEORE, SELIDBE NARODA, DRUGE SVJETSKE RATOVE, HIROŠIME…

Nemam dijete. Nitko od meni bliskih osoba nema dijete koje ide u školu ili će uskoro krenuti u nju. Reklo bi se da nisam izravno upućena u gorući problem seksualnog odgoja. Ali nije baš tako. Naime, iako imam 31 godinu, sama se vrlo često osjećam kao dijete. Još se oslanjam na slatke nevine uspomene koje datiraju iz srednje škole i koristim se njima kao primjerima za neka svoja emotivna stanja, pozivam se na njih puna srca i s punim pravom te im se vraćam kad želim provjeriti kako bi se djeca mogla osjećati u nekim situacijama.

Želim reći da sam dovoljno (ne)zrela da se sjećam baš svega: kako je to bilo biti nepopularna djevojka malih sisa u školi, kako je to bilo kad su dečki otkrili seksualnost u osnovnjaku pa nas počeli ozbiljno maltretirati (u Americi bi se to što smo mi znale doživljavati samo prolazeći hodnikom zvalo ozbiljnim seksualnim zlostavljanjem), kako je to bilo postati popularna negdje u srednjoj školi, kako je to bilo prvi se put poljubiti s dečkom usred pothodnika u Utrinama (ne baš jako romantično, više moment ‘Mi djeca s kolodvora ZOO’), kako je to bilo kad me moj prvi ginekolog potapšao po guzi ‘da se opustim na pregledu’, kako je to bilo ne znati ništa o sebi, svom tijelu i svojim potrebama.

Iako ateistički odgojena, neki osjećaj krivnje imala sam i ja kad sam prvi put dotaknula sebe s dvanaest. No zaboravimo na tren mastrubaciju, prve poljupce i orgazme: te će se stvari događati sa seksualnim odgojem ili bez…

KIP DJEVICE MARIJE JEST IKONA I, KAO TAKVA, DOSTUPNA SVIMA. MORA BITI. I KAO ŠTO MADONNA IMA PRAVO RAZAPETI SE NA KRIŽ ZA NASTUPA NA SCENI, TAKO DIZAJNER IMA PRAVO POSTAVITI PITANJE: BI LI MARIJA VOLJELA JEDNU MALO DRUGAČIJU MARIJU?

Dvije keramičke figure grle se na plakatu koji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nekad pseudoljevičar, danas klasična srednjostružaška politička beštija, dao ukinuti jer je on gradonačelnik ‘svih Hrvata’. Gradonačelnici, osjećala sam se prilično nehrvatski kad ste to izjavili! Ne zato što mi je posebno stalo do tog plakata. Ne zato što je redatelj predstave moj prijatelj ili zato što mi je glavna glumica najbolja prijateljica i sestra. Nego zato što ste u moje ime ukinuli djelo jednog dizajnera.

Navodno, taj plakat implicira da je Djevica Marija bila homoseksualne naravi. Kad sam ga, ulazeći na premijeru predstave ‘Fine mrtve djevojke’, prvi put vidjela, pomislila sam kako je običan, klasičan gavelijanski i čist; dodala sam kaput garderobijerki i krenula dalje. Nisam se više ni sjetila plakata sve dok stvar nije eksplodirala u medijima. Ne zato što ne poštujem lik i djelo Djevice Marije. Zato što poštujem. Ne zato što nisam vjernica. Zato što jesam. Nego zato što poštujem umjetnost i njezina pitanja; jer, bez pitanja, gdje bismo danas bili? Vjerovali bismo da živimo na ravnoj ploči koju kornjača nosi na leđima, a bake bi nam umjesto ‘Pokrij bubrege, navući ćeš prehladu!’ govorile: ‘Nemoj daleko, past ćeš s ruba Zemlje!’, iako se, dakako, to nikad nikomu nije dogodilo. No vjerovali bismo da je tako, uzimali kornjaču zdravo za gotovo kao što katolici koji žive u Zagrebu zdravo za gotovo uzimaju svoje pravo da cenzuriraju umjetnost samo zato što se njima ne sviđa.

Kip djevice Marije jest ikona i, kao takva, dostupna svima. Mora biti. I kao što Madonna ima pravo razapeti se na križ za nastupa na sceni, tako dizajner ima pravo postaviti pitanje: Bi li Marija voljela jednu malo drugačiju Mariju? Naravno da bi, odgovorila bi vam svaka vjerska knjiga ako je čitate s razumijevanjem, a ne paušalno, naučeno, s refleksnom interpretacijom. Pa čak i Biblija.