Obespravljenje skupine i pitanje demokracije

Kad ste otkrili u sebi taj poduzetnički duh? – Teško je reći, dio je afinitet ili talent. Iskreno, moje obiteljsko zaleđe omogućilo mi je luksuz da nisam morao raditi uza studij i da sam s obitelji također dobio intelektualno naslijede. Dio je splet okolnosti, no važno da se osnutak Montažstroja gotovo podudara s pozivom na višestranacije, padom Berlinskog zida, s prvim izborima, a to je određivalo naše tadašnje poteze. Polje je izražavanja bilo važno koliko i prepoznavanje vremena te ta sinergijska energija koju smo uspostavili. Srećom, relativno smo brzo prepoznati i ovdje i vani pa sam bio prisiljen brzo ući, naravno, i na pogreškama. No s pomoću te samoniklosti naučio sam raditi sve: voziti kombi, pronaći novac, nositi i montirati svjetlo.

Odakle taj izraziti senzibilitet za slabije i obespravljenje, posebice u kontekstu luksuznog položaja s kojeg ste, kažete, startali? – Položaj slobodnog umjetnika u ovom društvu uglavnom je položaj radničke klase, iako se o toj klasi više ne govori. Kad režiram u kazalištu, najamni sam radnik. Iako nisam prisiljen skupljati boce, mogu prepoznati da su mnogi moji problemi zajednički radničkoj klasi. Često sam se našao u situaciji da mi odbiju projekt i da nemam od čega dalje, pa se i na temelju tog iskustva lakše solidariziram s obespravljenima nego s elitom. Uvidjevši koliko je taj položaj umjetnika upitan, fragilan, postalo mi je lakše identificirati se s onima bez glasa.

Na neki su način obespravljenje skupine i pitanje demokracije vaše glavne preokupacije. – Iskustvo života u Nizozemskoj, koja mi se po mnogočemu nije svijjela, učvrstilo je moje kritičko stajalište prema vladajućemu neoliberalnom konceptu. Problem je što više nikamo, ni u koji javni diskurs, ne možeš ni ući osim sa stajalištem da je sve to uredu i da bolji model ne postoji. Moraš pristati na predstavničku demokraciju, koja se svagdje odvojila od svoje glasačke mašinerije i zastupa manjinu koja je plaća. Stoga se svaki put prije izbora pitam: ‘Izači na izbore ili ne?’ Još nijednom nisam glasovao ‘za’, samo ‘protiv’. I to je strašno.

Pa kakva je onda sudbina umjetnosti? – Hm… Prije svega, ovdje bismo trebali shvatiti da nije sve vani bolje. U Nizozemskoj neki kulturni osvrti i kritike imaju manje medijskog prostora nego u Hrvatskoj. Javna televizija ili HRT 3, primjerice, stečevina je koju vrijedi čuvati. U Nizozemskoj je prednost samo transparentnost dodjele državnog ili gradskog novca, ali ideja o samo-održivosti kulturnih projekata jest strašna i zbog nje su u trenucima krize i rezanja troškova zatvorene neke njihove najvažnije ustanove. Takvo stajalište prema umjetnosti zatvara u njoj svaki eksperiment i kritiku. To će postati problem svake umjetnosti ako se ne dogovorimo da je važno odvajati neki iznos kako bi takve stvari bile javno dostupne i ne bi ovisile o marketinškom proračunu.

Koliko vaš život oblikuje to što ste otac i što vaša kći Katarina ne raste uz vas? – Kako je Katarina rasla, tako sam osvijestio da nisam na prvome mjestu prema važnosti, nego na drugome. Zahvaljujući tome uspio sam sebe relativizirati, prepoznati, ukrotiti dozu narcisoidnosti. Jasno, otkako smo se njezina majka i ja rastali, zbog čega živi na relaciji Nizozemska – Hrvatska, pitam se je li joj zbog toga život teži ili bolji. Meni, jasno, nedostaje ovdje u Zagrebu, ali svakodnevno smo u vezi zahvaljujući svim mogućim ‘gadgetima’. A kao ocu najvažnije mi je da bude sretna. ☺️