Odgoj djevojaka u Hrvatskoj
AKO POSTOJE PRAVDA I ZDRAV RAZUM, DA, DJECA TREBAJU UČITI I ZNATI SVE O LJUBAVI I SEKSU. SAZNATI SVE O ONOME ZBOG ČEGA JE ČOVJEK PREŽIVIO KUGE, SIDE, KRIŽARSKIE RATOVE, ODVAJANJE KONTINENATA, POTENCIJALNE METEORE, SELIDBE NARODA, DRUGE SVJETE RATOVE, HIROŠIME…
Nemam dijete. Nitko od meni bliskih osoba nema dijete koje ide u školu ili će uskoro krenuti u nju. Reklo bi se da nisam izravno upućena u gorući problem seksualnog odgoja. Ali nije baš tako. Naime, iako imam 31 godinu, sama se vrlo često osjećam kao dijete. Još se oslanjam na slatke nevine uspomene koje datiraju iz srednje škole i koristim se njima kao primjerima za neka svoja emotivna stanja, pozivam se na njih puna srca i s punim pravom te im se vraćam kad želim provjeriti kako bi se djeca mogla osjećati u nekim situacijama.
Želim reći da sam dovoljno (ne)zrela da se sjećam baš svega: kako je to bilo biti nepopularna djevojka malih sisa u školi, kako je to bilo kad su dečki otkrili seksualnost u osnovnjaku pa nas počeli ozbiljno maltretirati (u Americi bi se to što smo mi znale doživljavati samo prolazeći hodnikom zvalo ozbiljnim seksualnim zlostavljanjem), kako je to bilo postati popularna negde u srednjoj školi, kako je to bilo prvi put poljubiti s dečkom usred pothodnika u Utrinama (ne baš jako romantično, više moment ‘Mi djeca s kolodvora ZOO’), kako je to bilo kad me moj prvi ginekolog potapšao po guzi ‘da se opustim na pregledu’, kako je to bilo ne znati ništa o sebi, svom tijelu i svojim potrebama.
Iako ateistički odgojena, neki osjećaj krivnje imala sam i ja kad sam prvi put dotaknula sebe s dvanaest. No zaboravimo na tren mastrubaciju, prve poljupce i orgazme: te će se stvari događati sa seksualnim odgojem ili bez…
