Centralizacija

Država u strahu od lokalnih izbora traži zamjenu za neučinkovitost. Usprkos Milanovićevim predizbornim najavama Vlada preuzima sve više ingerencija. Na djelu je centralizacija države koja je s 577 lokalnih jedinica već preko svake mjere decentralizirana. Ta centralizacija nadomjestak je za reformu rascjepkane uprave.

Hrvatske šume, kaže, tipičan su primjer besmislene centralizacije. Direkcija u Zagrebu upravlja svim šumskim resursima u Hrvatskoj i odlučuje komu se i koliko odobrava sirovine – trupaca. Kako upravo iščekuje potvrdu željene količine trupaca, u javnost nije želio imenom. Dakle, da bi dobio sirovinu o kojoj mu ovisi opstanak tvrtke, papir s traženim podacima i kriterijima (koji nisu uvijek jasni ni jednaki) šalje u Zagreb. Uprava Hrvatskih šuma zadužena za njegovo područje nema nikakve ingerencije u odlučivanju. Papir koji dobije iz Zagreba za nju je sveto pismo. Koji je smisao područnih uprava (ima ih 16) i zaposlenih u njima ako se sve odluke donose u Zagrebu, pita se.

Čak i kad plaćam te trupce, račun ispostavljam Zagrebu. Nekad je većina prihoda slavonskih šumskih uprava ostajala u Slavoniji. Drugi je primjer količine bedastoća to što su nam ukinuli plaćanje parafiskalnog nameta za općekorisne funkcije šuma. Hrvatske šume tako su ostale bez 450 milijuna godišnjeg prihoda i da bi ih nadomjestile, podignule su cijenu trupaca za 15 posto. Dakle, T-HT, Ina i druge velike i male kompanije više ne plaćaju taj namet, ali zato svi drvnii proizvođači koji su već u krizi plaćaju veću cijenu sirovine. Umjesto da je država uvela red u upravu i poslovanje tvrtke, bilo joj je lakše odlučivanje preseliti u centralu, koja sa šumama nema nikakve veze – ogorčen je poduzetnik.

I on se sjeća svojedobnog priznanja: ‘Hrvatska je strašno centralizirana država i dok ne damo ljudima da autonomno odlučuju o svojem životu, obvezama i projektima što više, nećemo biti moderna europska država’ – ustvrdio je to još kao voda oporbe u ljeto 2010. današnji premijer Zoran Milanović glavom i bradom. Štoviše, tijekom predizbornog kampanje tvrdio je kako je Hrvatska centralizirana kao prije 20 godina, kad je zemlja vodila rat.

Devedeset posto javne potrošnje koncentrirati u glavnom gradu više nije opravdano. Cilj je Kukuriku koalicije da se javna potrošnja na lokalnoj razini sa sadašnjih 10 posto postupno podigne na 20 posto. To je tek prvi korak jer ti postoci u najrazvijenijim društvima u Europi dosežu i 50 posto – obećao je premijer uoči izbora. Od tada do danas ne samo da se život nije decentralizirao nego je količina kontrole dirigirana iz centra svima izvan Zagreba postala nepodnošljivom. Tijekom javne rasprave o Zakonu o poljoprivrednom zemljištu HDSSB-ov župan Osječko-baranjske županije Vladimir Šišljagić ljutito je upozorio na to da je Hrvatska na najvišoj razini centralizacije. Sve ključne odluke donose se u Banskim dvorima, 96 posto ukupnih javnih financija poreznim se sustavom slijeva u Zagreb.

Razne dozvole, suglasnosti i rješenja potrebna za pokretanje važnih investicija opet se rješavaju u mjerodavnim ministarstvima. Novi zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o sanaciji javnih ustanova i pokušaj ministra zdravlja da županijske bolnice stavi pod svoju kontrolu oštro su skretanje prema zagrebačkoj centrali. Što se u međuvremenu dogodilo da sada svi puti vode u Zagreb? Anto Bajo iz Instituta za javne financije u tome ne vidi problem.

Ne vidim ništa sporno u svim mjerama koje tek provizorno upućuju na centralizaciju sustava, a zapravo su uglavnom rezultat administrativne potkapacitiranosti i nesposobnosti dijela lokalnih jedinica da obavljaju zakonom utvrđene funkcije. To više upozorava na potrebu povezivanja i funkcionalnog spajanja lokalnih jedinica koje pod pritiskom financijske krize nisu sposobne obavljati zakonom predviđene zadatke. Problem se pojavljuje kad njihova administrativna nesposobnost izravno ugrožava i administrativnu sposobnost središnje države i njezinih tijela. Sve te mjere ‘centralizacije’ zapravo su supstitut za nemogućnost kvalitetnog administriranja na razini lokalnih jedinica – kategoričan je Bajo.

To na neki način potvrđuju i drugi ekonomski analitičari. Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta kaže da u tom procesu treba razlikovati dva aspekta. Jedan je centralizacija javne nabave i obračuna plaća. Te su stvari tehničke i zapravo je tu riječ o ujedinjenju, ne o klasičnoj centralizaciji. To je, kaže, dobar put za uštede.

Centralizacija funkcija koje trebaju obavljati lokalne vlasti više su izraz beznada, supstitucija nefunkcioniranja cijele države, pa i lokalne. Riječ je o napuštanju načela supsidijarnosti, temeljnog načela demokracije, ugrađenog i u EU. To je također jedan od odgovora na kaotično stanje društva. U ovakvoj krizi odgovornost bi se trebala preusmjeriti prema lokalnoj državi, ali ona ne funkcionira. Rješenja se tad obično vide u jakoj ruci, u ujedinjenju. To se obično događa u svim društvima u dubokoj krizi koja traže vodstvo – objašnjava Lovrinčević, dodajući kako je takav trend opasan korak unatrag koji nas vraća na početak 90-ih.

Ekonomist Guste Santini zaključuje da neoliberalizam po definiciji znači centralizaciju vlasti. Neoliberalizam i demokracija ne idu zajedno, država mora funkcionirati iz jednog mjesta da bi bila u funkciji kapitala. Mi uz to imamo dugotrajnu recesiju koja ubrzava centralizaciju – poručuje. Obojica su pri tome iškako svjesna da se centralizacija zaoštrava zbog potpune nesposobnosti jedinica lokalne samouprave da izvršavaju svoje zadaće. Svrha postojanja lokalne zajednice jest u tome da može prepoznati potrebe građana, pokrivati ih iz lokalnih prihoda i brinuti se za vlastiti razvoj. Ako nije sposobna pokretati svoj razvoj, onda ona ne može biti lokalna jedinica. Da imamo takav pristup, porezni sustav i raspodjela prihoda bili bi drukčiji. No to bi značilo da nam ne treba 500-tinjak jedinica, nego samo 60 ili 70 – zaključuje Santini.

Lovrinčević tvrdi da je temeljni problem u politici. Lokalna samouprava, kaže, nikad nije ni bila decentralizirana jer se njome upravlja isključivo s pomoću stranačke matrice. To je mjesto na koje se pospremaju partijski podobnici. Zato sve više ekonomista predlaže korjenitu decentralizaciju i preraspodjelu svih poreza i trošarina pozivajući se, među ostalim, na zaključak Studije o decentraliziranosti švicarskog instituta BAT. U njoj se ističe da su zemlje u kojima regije imaju veće ovlasti i odgovornost gospodarski naprednije. Za razliku od njih Hrvatska živi još jedan paradoks. Brojčano je odavno decentralizirana jer u 577 jedinica lokalne samouprave oko 35 tisuća uglavnom partijskih ljudi radi malo, a dobiva mnogo, stopirajući svaku imalo važniju investiciju dok se istodobno poslovni potpuno centraliziraju. O planovima decentralizacije uoči skorašnjih lokalnih izbora vlast, logično, šuti. I kupuje vrijeme koje je davno iscurilo.