Četiri primjera

KAKO PREPOZNATI BLEFERE?

• nikad nisu zadovoljni dobivenim uvjetima – ne žele uložiti ništa ili vrlo malo novca

• neće ili ne mogu pribaviti bankarske garancije

• nemaju reference, kapitala, pa ni adrese

• nemaju savjetnike, planove itd.

• najavljuju megalomanske projekte, a tvrtke su im u stečaju

UTJERIVANJE ‘HRVATSKIH SNOVA’

Megainvesticije koje nikako da ugledaju svjetlo dana

Papirna industrija PAN Marinka Mikulić najavila je sredinom 2012. da s grupom malezijskih ulagača planira gradnju tvornice papira i celuloze vrijedne čak 320 milijuna eura. Dosad se nije dogodilo ništa, a krivnja je svaljena na birokratske prepreke. Vrlo uvjerljivo i najvjerojatnije točno. No Mikulićeve najave mnogi smaraju blefom. Nad tim poduzetnikom, naime, pokrenut je stečaj još 2010. godine, ima problema s plaćanjem obveza radnicima i državi (na listi poreznih dužnika nalazi se trećem mjestu). Zaposlenici Pan trgovine nedavno su zbog zaostalih plaća i drugih potraživanja predali prijedlog za otvaranje stečaja, a ranije je protiv Mikulića bilo i tužbi zbog nepravilnosti u pretvorbi i privatizaciji, ali nastupila je zastara. S druge strane, on tvrdi da država njemu duguje.

Srpski kralj šećera Miodrag Kostić, za kojeg se također može čuti da se zna ‘izletjeti’, najavljivao je prije dvije godine da će u Hrvatsku uložiti 100 milijuna eura (od čega 30 milijuna vlastitoga kapitala) i to u hotele na Jadranu i primarnu poljoprivrednu proizvodnju u Slavoniji, ali od tada ni traga ni glasa. Na naš upit o tome jesu li ti planovi i dalje aktualni iz MK Grupe također nije bilo nikakvog odgovora.

Od mnogih velikih investicija u Hrvatskoj neki u startu nemaju ozbiljne planove, a drugi jednostavno nemaju sreće s administracijom, koja bi često i najupornije nagnala da daju petama vjetra ili naknadno otkriju da su stvari mnogo gore nego se u početku činilo. Turski Caliskan, nesuđenog spasioca Dina Petrokemije, ministar financija Slavko Linić nedavno je nazvao ‘kvalitetnim investitorom s ozbiljnim namjerama’, ali na kraju se priča izjavo jer Caliskan nije ispunio svoje obveze.

Mnogi drugi investitori niz godina muku muče s birokratskim preprekama pa je teško razaznati je li kri- vica za izostale realizacije na njima ili na ‘nama’, tj. državi i lokalnoj samoupravi. Recentni su primjeri golfski tereni na Srđu, zatim turistički megaprojekti za koje domaći lovci na investicije još traže ‘financijsku konstrukciju’ i utjeruju potrebne dozvole poput Hrvatskog sna Vicenca Blagaća na Pelješcu itd.

Tajnica i proizvođač suvenira ‘doveli’ Las Vegas

S druge strane, treba biti iskren pa priznati da i ono što se kod nas nudi, posebno u slučajevima kada država prodaje dugogodišnje gubitke, nije baš atraktivna roba za koju bi se otimali tzv. ozbiljni investitori. Nekih kriterija ipak treba biti, inače možemo svi zajedno odseliti i prepustiti čitavu zemlju raznim berkowitzima.

Da kod nas prolazi i čisti blef govori primjer ambicioznog projekta gradnje ‘Las Vegasa’ u Istri ili Dalmaciji. Nepoznati investitori bez otkrivanja ikakvih detalja o famoznom projektu uspjeli su organizirati da ih u posjet prime predsjednik države Ivo Josipović, istarski župan Ivan Jakovčić i potpredsjednik Vlade Milošević. Svi su ih primili na temelju priče da iza njih stoji ‘četiri hedge fonda’, da žele graditi ‘Las Vegas’ i zaposliti pet tisuća ljudi. Naime, investitori iz SAD-a svoj su projekt od milijardu i pol dolara predstavili dužnosnicima i time se pohvalili novinarima, ali o detaljima investicije nisu rekli ni riječ. Ispalo je da je Jean Nikolich, koja je navedena kao osoba koja sjedi u upravi ta četiri hedge fonda, tajnica u financijskoj tvrtki Copper Canyon Developments, a navodni proizvođač Michael Jenkins proizvođač suvenira s motivima Las Vegasa. Navodni Frankopani, za koje nema dokaza da su njihovi preci zaista člano novi stare plemićke obitelji Frankopan, također su često koketirali s Hrvatskom. Zadnje su se pojavili – preko londonskog OAK-a, investicijskog fonda Nicholasa de Frankopana – kao potencijalni kupci posmrtno novinske kuće Vjesnik. Realizacija se, očekivano, nije dogodila, a Vjesnik je otišao u ropotarnicu povijesti, iako u javnost nisu izašli detalji što je i koliko tražio, odnosno koliko su kupac i prodavatelj bili daleko.

Fenomeni

Četiri primjera

Walter Wolf

Poznati njemačko-kanadski poduzetnik u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj je stekao status najpoznatijeg lovca u mutnom. Glavni je akter u nekoliko neuspješnih privatizacija (Puris, Maraska, Brodoremont Lamjana, KIO) usko povezanih s Hypo bankom.

Jean Nikolich

S idejom gradnje ‘Las Vegas’ u Istri ili Dalmaciji grupa od nekoliko ‘investitora’ na čelu s Jean Nikolich, za koju se ispostavilo da je umjesto članice uprave hedge fondova zapravo tajnica, došla je do predsjednika države, potpredsjednika Vlade i župana, ali od realizacije ipak ništa.

Ingrid de Frankopan

Navodni potomci stare plemenitaške obitelji Frankopan zadnje su pokušali preuzeti dnevni list Vjesnik, a prethodne poslovne referencije u Hrvatskoj nisu im za neku pohvalu jer ih je hrvatsko pravosuđe teretilo za prijave u gospodarskom poslovanju.

Gianfranco i Livio Ladini

Upropastili su sinjsku tekstilnu tvrtku Dalmatinku novu, koja je završila u stečaju, ostali dužni radnicima plaće, a umjesto da ulažu u tehnološku obnovu prodali su zemljište i sada tuže državu zbog ‘nezakonite blokade računa’

Od ranije je poznato da je upravo za Nikolom Frankopanom hrvatsko pravosuđe tragalo zbog prijevare u gospodarskom poslovanju. Općinsko državno odvjetništvo je, naime, u kolovozu 2011. zatražilo istragu protiv vlasnika propale brokerske kuće Apex vrijednosnice Nikole de Frankopana, a protiv Frankopana je u svibnju 2009. Šted banka podignula kaznenu prijavu jer je prestao otplaćivati kredit od 50 tisuća eura.

Sumnjivo plemstvo

Budući da mu sud u nekoliko navrata nije uspio preko policije uručiti zahtjev za istragu zbog prijevare u gospodarskom poslovanju, postupak protiv Frankopana ‘zamrznut’ je u ladici. Ti su Frankopani ipak uspjeli postati vlasnici nebodera na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i dvorca Ribnik pokraj Karlovca, a u Hrvatskoj se od te obitelji najviše promovirala ‘kneginja, grofica i princeza’ Ingrid Domini de Lupis Frankopan-Šubić, koja se u Hrvatskoj pojavila početkom devedesetih s pričom o izravnim potomcima Frankopana, iako je tu vezu osporio i Hrvatski plemićki zbor. Poznati njemačko-kanadski poduzetnik Walter Wolf u posljednjih je desetak godina u Hrvatskoj stekao status najpoznatijeg lovca u mutnom. Razlog tome njegove su neuspješne privatizacije nekoliko velikih hrvatskih tvrtki, a u većini je bio tijesno poslovno povezan s Hypo bankom: Purisa iz Pazina, Maraske iz Zadra, remontnog brodogradilišta Brodoremont Lamjana s otoka Ugljana, Karlovačke industrije obuće (KIO) itd. Uglavnom, gdje se pojavio taj ‘investitor’, ostajao je obično krš i lom. Osim toga u Hrvatskoj i Sloveniji sumnjiči ga se za primanje i davanje mita od finske Patrije, a u istrazi o bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu spominje se kao osoba koja je još sredinom 90-ih spojila s čelnim ljudima Hypo banke te u kasnijim godinama sudjelovala u netransparentnim poslovima te banke, ‘teškim’ više milijuna eura. No Walter Wolf ovih dana poručuje da su optužbe da je KIO ošteto za 20 tisuća eura smiješne jer je njegovo bogatstvo veće od 80 milijuna eura te da je on u Hrvatskoj izgubio tri milijuna eura, a neće je tužiti samo zato jer je Vrhovni sud na kraju ukinuo presudu Županijskog suda iz Karlovca koji ga je osudio na dvije i pol godine zatvora.

Braća Ladini tuže Hrvatsku

Živopisni ulagači bili su i Talijani, braća Gianfranco i Livio Ladini, koji su upropastili sinjsku tekstilnu tvrtku Dalmatinku. No oni ipak tuže Hrvatsku i to za 225 milijuna kuna zbog ‘nezakonite blokade računa tvrtke Dalmatinka nova’. U međuvremenu su tu tvrtku odveli u stečaj, prodali zemljište i ostali dužni radnicima umjesto da, kako su ugovorom obvezali, ulažu u tehnološku obnovu i pokrenu poslovanje. Tranzicijske zemlje općenito su prostor za transakcije takvih i sličnih investitora. U zemljama gdje su zakoni jasni, kontrola stroga i razina korupcije manja takve su stvari gotovo nezamislive. – I u razvijenim zemljama ima sumnjivih transakcija i investitora koji love u mutnom, ali mnogo manje. U zemljama poput Hrvatske regulatorni okvir mnogo je blaži, tržište je nerazvijenije, a vlade obično nasušno trebaju investicije pa ih je lako impresionirati – kaže ekonomski analitičar Damir Novotny, dodajući da bi zemlja koja je jako blizu razvijenim europskim tržištima i uskoro ulazi u EU trebala ograničiti pristup takvim ‘investitorima’. Normalno je da investitori odustaju i da se planovi izjalone, ali neki minimalni ‘track record’ trebao bi biti potreban za prijem kod predsjednika države i ministara. Onaj za koga je teško pronaći osnovne informacije o poslovanju, normalnu adresu, a kamoli da ima nekakav kapital, iskustvo i sl. ne bi trebao imati priliku sjesti za stol i razgovarati o velikim investicijama i(li) privatizacijama.