Home / Ostalo / Mi žene najčešće nešto ne dobijemo jer i ne tražimo

Mi žene najčešće nešto ne dobijemo jer i ne tražimo

Ako je 21. stoljeće sinonim za napredak, onda je, kad je riječ o ženskim pravima, prerano reći da smo u 21. stoljeću. I dalje nas šokiraju vijesti o kršenju ili o nepostojanju osnovnih ženskih prava koje dolaze iz drugih dijelova svijeta. Ako ne pazite na to da se poštuju prava za koja smo se izborile, ako nema institucija koje to prate i, najvažnije, žena koje prijavljuju kršenje tih prava, idemo unatrag. Žene se u strahu od gubitka radnog mjesta boje prijaviti diskriminaciju i zlostavljanje, posebno u posljednje vrijeme visoke stope nezaposlenosti. I svi računaju na to jer će u današnjim uvjetima svatko potvrditi da trebate biti sretni ako uopće imate posao.

Jeste li se bojali etiketiranja knjige kao feminističke? Vjerovala sam u ono što pišem i željela da knjiga bude korisna. Hoće li je netko smatrati feminističkom, to mi je bilo najmanje važno. Muškarci se čak mnogo brže slože sa mnom da stvari za žene u poslovnom svijetu nisu bajne. Žene radije razgovaraju ‘u rukavicama’.

To se provlači kroz vašu knjigu kao jedan od odgovora zašto smo manje plaćene. Koje ste još razloge uočili? Trebamo stalno preispitivati svoje pregovaračke, prezentacijske i komunikacijske vještine, moramo biti svjesne svojih nedostataka i voljne poraditi na njima. Primjerice, slabije smo u sklapanju poslovnih kontakata i to često zanemaruju jer mislimo da je beskorisno. I najvažnije, najčešće nešto ne dobijemo jer i ne tražimo.

Gdje se u knjizi žene najčešće pronađu? U poglavlju ‘Patimo li od sindroma tajnice?’. Čini se da se, bez obzira na to na kojem položaju i koliko sposobne bile, kad smo u muškom društvu i ako zatreba skuhati kavu ili obaviti sličan posao, mi automatski dignemo.

Smatrate li da su žene slabiji spol? Ne. Ne volim govoriti ni da su žene ljepši spol. Zazirem od stereotipa jer zbog inzistiranja na njima možda počnete vjerovati u njih. Žene su strahovito moćna bića, samo toga nisu svjesne. No često smo odgovornije, zbog čega i ranjivije.

To je, istina, više karakteristika žena, kao i sposobnost obavljanja više zadataka istodobno. Pitam se koliko muškaraca u isto vrijeme kuha čaj svom djetetu i razgovara sa šefom o poslovnoj strategiji. Ima i takvih, ali rijetki su. Kad žene nisu u tolikoj mjeri bile dio radne snage, nego češće u ulozi domaćice, podrazumijevalo se da muškarac odlazi na posao i odmara se kada dođe kući. Sve drugo većinom je bilo na ženi, zato nam nije bilo druge nego razviti sposobnosti ‘multitaskinga’. Ipak, sigurno postoji još mnogo razloga zbog kojih žene lakše obavljaju više stvari odjedanput.

Jesu li ta veća odgovornost, iskrenost, manja konfliktnost, dakle osobine koje pripišu ženama, menadžerske osobine budućnosti? Ne vjerujem u samo ženske ili samo muške osobine. Postoje samo osobe koje su bolji ili lošiji lideri, neovisno o spolu. Ipak, neke osobine prije su smatrale nepoželjnim za lidera. Dovoljno nismo ni znali što je to emocionalna inteligencija.

A to je velika prednost u poslu. Naravno. Danas lider ili liderica mora imati sasvim drugačije osobine nego prije nekoliko desetljeća jer živimo u vremenu snažnoga tehnoškog razvoja i drugačijih prioriteta. Više se traže mekanije vještine, cijeni se emocionalna inteligencija i smatra se da su žene bolje u tome. To ne znači da i muškarci ne mogu pokazati zavidnu razinu emocionalne inteligencije.

Zanimljiv je i fenomen staklenog stropa. Da, žene mogu čak relativno brzo napredovati do visokih položaja, no onda naiđu na te nevidljive zapreke. Česte su uprave sastavljene od muškaraca u kojima su na prvoj, najvišoj razini ispod njih same žene. To je dokaz da te žene doista nešto vrijede jer nitko pametan ne bi najvišu razinu menadžmenta popunio nesposobnim ljudima. No kad se oslobodi mjesto u upravi, obično se popuni izvana, novim muškarcem.

Što mislite o uvođenju kvota u biznis? Neke su zemlje to uvele. Trebaju se nametnuti u politici jer su žene 50 posto stanovništva, a politika donosi zakone za sve građane. Nije dobro da većinom muškarci donose zakone koji se velikim dijelom odnose na ženska pitanja. No u poslovnom svijetu kvote bi mogle skrenuti pozornost s pravog problema, a i iskustva iz nekih drugih zemalja već su pokazala da se njima može manipulirati. Možda bi se još manje pozornosti posvećivalo razvoju pravih i kvalitetnih alata za suzbijanje diskriminacije, a mnoge bi žene morale stalno dokazivati da su svoj položaj zaslužile isključivo svojom sposobnošću.

Kako bi država mogla utjecati na to? Potrebna je bolja kontrola zakona i propisa koji uređuju ravnopravnost spolova. Ako se nešto kontrolira, obično se to čini nakon prijave. Mediji i dalje često promiču sliku žene koja ne samo da nije laskava nego je često uvredljiva, no sve to najčešće prolazi nekažnjeno. Nisam baš sigurna da će nam uskoro biti mnogo bolje, osim ako se i mi žene više ne aktiviramo oko ženskih pitanja.

Mislite, kad uđemo u EU? Radeći s kolegicama iz mnogo europskih zemalja, zaprepastila sam se koliko neke stvari bolje funkcioniraju u našoj zemlji. Naravno da u EU postoje zakoni i institucije bolji od naših, ali ne primjenjuju se. Često se upravo kolegice iz zapadnih zemalja čude kako sam uspjela studirati, stvoriti uspješnu karijeru i ne baš malu obitelj, gotovo sve u isto vrijeme. Iako zvuči nevjerojatno, u ovom je trenutku u Hrvatskoj lakše održavati kakvu-takvu ravnotežu između privatnog i poslovnog života.

Dakle, idemo unatrag… Na neki način da. Nije problem u zakonima i institucijama nego u nevidljivim, netransparentnim, teško dokazivim zaprekama. Ipak, nije sve tako crno. I mnoge su tvrtke shvatile da se ne mogu tako lako odreći velikog izvora talenta koji čine žene. Te tvrtke ulažu velik napor da bi radna mjesta bila primjerena ženama, koje imaju i jednu od najvrednijih uloga u društvu – rađanje djece.

Razmišljate li već o novoj knjizi? Ne samo da razmišljam nego i radim na tome. Nadam se samo da će biti dovoljno vremena za realizaciju.