Peterson

Malo se tko u svijetu nije razveselio kad je čuo vijest da je SAD podignuo tužbu protiv Standard&Poor’sa, jedne od triju vodećih rejtinskih agencija, koje su mnogima zagorčale, pa i uništile živote. Izgubi li na sudu, na S&P, ali i na druge dvije vodeće agencije, srušit će se lavina tužbi prevarenih investitora, što će agencije vjerojatno financijski uništiti. Ugled im se već sad urušava, a tko od njih to ipak preživi, morat će poslovati i svoje usluge naplaćivati na drukčije načine.

Obzirom na količinu bijesa koju su agencije za kreditni rejting izazivale posljednjih godina i prijetnje političara koje su nakon toga izgovorene, pravo je čudo što se Standard&Poor’s tek sada našao na udaru pravosudnih vlasti. Američko ministarstvo pravosuđa prošlo je tjedan odlučilo preusmjeriti pozornost s banaka, kojima je oduzelo desetke milijardi dolara zbog pranja novca, na omražene agencije, posebice onu kojom predsjeda Douglas Peterson. Pet godina nakon izvješća regulatorne agencije SEC i dvije nakon senatskih izvješća jednako kritičnih prema ulozi rejtinskih agencija u raspadu sustava, stigla je prva optužnica saveznih vlasti na njihovu adresu. Za ‘osvetu’ su odabrali službeno najjaču od vodeće globalne trojke koja drži 97 posto tržišta, sastavljene još od Fitch Ratingsa i Moody’sa, ujedno i jedinu koja se usudila Americi srušiti vrhunski kreditni rejting pretprošle godine. Razlog je toga vrućega kolovoza bilo povećanje plafona zaduživanja u S&P-u, okarakterizirano kao iznijedreno iz sve veće političke nestabilnosti u Americi i činjenice da stranačka natezanja ozbiljno narušavaju efikasnost državnog aparata. Druge dvije agencije, tada i poslije, nisu se usudile izravno srušiti rejting, već su samo promijenile očekivanja u negativna, na čemu su i ostale. Možda ih je baš to spasilo, barem zasad, od interesa pravosudnih vlasti jer se, prema insajderskim informacijama, ne spremaju iste optužnice za druge dvije agencije premda su i one davale jednake ocjene rizika. Dapače, 2010. SEC je objavio izvješće prema kojem je Moody’s kriv za iste stvari navedene u ovoj optužnici zbog pogreške u kodiranju i nereagiranja na nju kada je otkrivena, ali na tome je ostalo te nikakvi pravni koraci nisu poduzeti.

Europljani, poharani lošim rejtingzima i još kivniji na agencije, ostali su na ideji osnivanja vlastite agencije, no Amerikanci su poduzeli konkretne korake. Optužnica navodi da je Standard&Poor’s odgovoran za varanje investitora na vrijednosnim papirima vezanima uz hipoteke u iznosu ne manjem od pet milijardi dolara, zato što je izdavao ‘ružičaste’ rejtinge u zamjenu za stotine milijuna dolara honorara. Davao je nerealno visoke rejtinge proizvodima banaka kako bi privukao posao u svom smjeru. I tako je stvorena povijest, S&P je prvi Americi srušio rejting pa mu je ona uzvratila jednako povijesnim prvim izvođenjem na sud. Optužnica se odmah pokazala loša za posao, dionice McGraw-Hilla, roditeljske kompanije S&P-a također navedene u optužnici, pale su za čak 23 posto nakon vijesti. Jednostavno rečeno, ponašanje Agencije je nevjerojatno i ide u samu srž financijske krize – kratko i jasno je objasnio optužnicu državni tužitelj Eric Holder. U optužnici se navodi da je S&P namjerno obmanuo investitore kao što su Citibank, Bank of America i Western Federal Corporate Credit Union tvrdeći da su njegovi rejtingi objektivni, iako su bili pod utjecajem želje za povećanjem vlastitoga tržišnog udjela i grabljenjem izdašnih honorara. Tako su od 2004. do 2007., piše u optužnici, ‘prilagođavali i odgađali’ ažuriranje svojih modela i rejtinga, zanemarivši pritom upozorenja vlastitih analitičara o slabljenju tržišta nekretnina. ‘Želja S&P-a za većim prihodima i tržišnim udjelom te za održanjem i poboljšanjem svojih odnosa s izdavačima vrijednosnica koji su pokretali njegov biznis nepropisno je utjecala na neobjektivne ocjene istinskoga kreditnog rizika’, piše u optužnici.

Budući da je tržište pri kraju zlatnog doba financijskog sektora počelo propadati, S&P se dao u prepakiravanje vrijednosnica zajedno s bankama u famozne CDO-e (collateralized debt obligation – vrijednosnice osigurane raznim drugim instrumentima poput obveznica ili kredita), koje je onda ‘lifrao’ investitorima kao vrhunske, sve kako bi se šuplje bilance banaka očistile. Ti isti CDO-i ubrzo su izgubili kreditni rejting, što je izazvalo spomenutih pet milijardi dolara gubitaka, a u Ministarstvu pravosuđa uvjereni su kako je S&P znao da banke to rade i u tome im pomogao. Prozvana kompanija, jasno, odbacuje sve optužbe smatrajući ih neistinitima. ‘Tvrdnje da smo namjerno držali rejtinge visoko iako smo znali da trebaju biti sniženi jednostavno nisu istinite. Kada se na sudu otkrije puna istina, postat će jasno kako navedeni e-mailovi i anegdote ne dokazuju protuzakonito ponašanje’, objavili su iz agencije. Spomenuti e-mailovi i anegdote odnose se na interne prepiske zaposlenika koji su stihove poznate.

Pjesme Talking Heads ‘Burning Down the House’ promjenjili da više odgovara onom što oni rade (Rušim kuću). Druga, konkretnija linija obrane S&P-a smatra kreditne rejtinge mišljenjem koje je kao takvo zaštićeno Prvim amandmanom američkog Ustava i čini osnovu njegove pravne argumentacije. To pak ne pomaže mnogo ako se u međuvremenu utvrdi prijevara jer sloboda govora ne štiti varanje, ali u agenciji, čini se, vjeruju da mogu pobijediti na sudu.

Pozivanje na Prvi amandman nije nevažno, zaštita njihove slobode govora, odnosno mišljenja, ključni je argument obrane, čemu svjedoči i angažiranje stručnjaka za ustavno pravo i taj amandman Floyd Abramsa. Navodno je vlada nudila S&P-u priznavanje protuzakonitosti i plaćanje kazne veće od milijardu dolara, no to očito nije prihvaćeno. Štoviše, upravo je inzistiranje na svetosti slobodnog mišljenja pomoglo da se razuvjere sudovi od njegove krivnje u građanskim tužbama. Agencije tvrde da su, s obzirom na to da nemaju nikakvog kontakta s investitorima u obveznice niti fiducijarne obveze, njihove ocjene stvar osobnog uvjerenja kakvo god ono bilo te da stoga ne mogu za ta mišljenja odgovarati. Problem je s tom obranom u financijskom interesu agencija, koje ta mišljenja ne donose radi izražavanja svoje kreativnosti, nego radi novca koji za to dobiju od izdavača obveznica, upozoravaju analitičari. Jedan paketić iz banke vrijedio je oko 750 tisuća dolara, a dolazili su u kamionima u ta sretna vremena, i to bi mogla biti rupa u obrani. Njihovo mišljenje ima vrlo jasnu i izračunljivu komercijalnu težinu, nije svrha samo sebi. Optužnica iz Ministarstva pravosuđa temelji se na zakonu iz 1989. koji omogućuje Ministarstvu da pokrene građansku parnicu. Abrams je ipak uvjeren u kvalitetu postojeće pravne strategije; prema njegovom mišljenju, nekoliko izrezaka iz internih mailova u kojima se analitičari žale na ignoriranje svojih procjena u korist privlačenja prometa u agenciju ne dokazuje prijevaru ili nedopušteno ponašanje. ‘Vlada je krenula neodrživim pravcem’, rekao je. S druge strane, S&P je u međuvremenu uveo promjene u načinu ocjenjivanja financijskih proizvoda, čime je zapravo oslabio svoju obranu – zašto mijenjati nešto što navodno dobro funkcionira? Ni sudovi nisu previše uvjereni, nekoliko ih je već dovelo u pitanje koncept slobode mišljenja u slučaju S&P-a.

Zanimljivo je da osnovni model prema kojem funkcionira velika trojka, uzimanje naknade od izdavača vrijednosnica, još nije revidiran ili mijenjan, iako je baš u njemu velik dio problema. Agencije za kreditni rejting mogu funkcionirati i drukčije, tako da ih plaća druga strana, odnosno investitori, no one koje primjenjuju taj model i dalje su potpuno irrelevantne u usporedbi sa snagom i utjecajem tih triju. Nijedan model nije savršen, ali varijanta u kojoj ulagač plaća za procjenu čini se malo pravednijom za razliku od onog modela u kojem izdavač vrijednosnice, s jasnim interesom da ocjena bude što bolja, može količinom prometa i mogućnošću izbora nekoga drugog utjecati na tu ocjenu. Ulozi su veliki. Ako S&P izgubi na sudu ili prizna nedopuštene prakse, otvorit će vrata lavini potencijalnih tužbi prevarenih investitora, a onda je teško procijeniti koliko bi sve to stajalo agencije. I to sve tri. U svakom slučaju gubljenje parnice označilo bi novo doba za rejtniške agencije, gubljenje autoriteta i sasvim drugi način poslovanja. Zabrinjava s kojom su si lakoćom finančijaši, inače sektor koji ne proizvodi ništa, međusobno dijelili ‘trostruko AAA’, dok danas postoje samo četiri američke kompanije izvan financijskog sektora koje imaju ta žuđena tri slova (Microsoft, Exxon, Johnson&Johnson i Automatic Data Processing). Ali zato prepakirana dugovanja ojačana fantomskim instrumentima osigurana nude sjajnu i sigurnu priliku za ulaganje. Nekoć se pokušaj proizvodnje zlata ni iz čega zvao alkemijom, a danas financijskom industrijom.