Djelovanje mnogih lijekova protiv raka temelji se na kočenju procesa diobe stanica. Mnogi lijekovi protiv raka ometaju staničnu diobu tako što djeluju na mikrotubule. Znanje o tome kako mikrotubuli uspostavljaju kontakt s kromosomima moglo bi se iskorištiti za poboljšavanje postojećih ili čak za razvijanje novih terapija. Procesi koje proučava Tolić Norrelyke važni su za ispravno funkcioniranje stanice i zdravlje, pa očekuje da će se u razvoju budućih terapija i lijekova upotrebljavati saznanja iz istraživanja.
Moglo bi se reći da je uspjeh Zagrepčanke Ive Tolić Norrelyke započeo već njenim obrazovanjem. Diplomirala je molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a tijekom poslijediplomskog studija iz biomatematike bila je znanstvena novakinja u grupi akademika Nenada Trinajstića na Institutu ‘Ruđer Bošković’. Dio doktorskog rada na temu stanične mehanike radila je na Sveučilištu Harvard u Bostonu, a doktorirala je u Zagrebu 2002. godine. Usavršavala se na Institutu ‘Niels Bohr’ u Kopenhagenu i na Sveučilištu u Firenci. Od 2005. godine vođiteljica je istraživačke grupe na Institutu ‘Max Planck’ u Dresdenu. U posljednje četiri godine održala je oko 50 predavanja na međunarodnim konferencijama i institutima te objavila oko 45 znanstvenih radova u časopisima s međunarodnom recenzijom. Predaje na doktorskom studiju u Dresdenu i Splitu te na nekoliko magistrskih studija u Njemačkoj. Dosad je četiri puta mijenjala radno mjesto; dvaput iz osobnih razloga, a druga dva puta iz poslovnih. Tolić Norrelyke iznimno je sretna zbog uspješnog istraživanja diobe stanica budući da se sličnim problemima već tri desetak godina bave mnogi znanstvenici diljem svijeta.
- Meni je to otkriće vrlo drago jer će biti poticaj za nekoliko novih projekata u mome laboratoriju koje ću raditi u suradnji s Nenadom Pavinom. Proučavat ćemo formiranje diobenog vretena u kvascu, a upravo počinjemo raditi i na ljudskim stanicama. Spoznaja da je kutno gibanje mikrotubula ključno za pronalaženje kromosoma protuslovi jednoj dugogodišnjoj dogmi u staničnoj biologiji. Znanstvenici su dosad polazili od toga da mikrotubuli izravno rastu prema kromosomima. Sad će trebati preispitati sve teorije koje se osnivaju na staroj dogmi, primjerice teorije o stvaranju diobenog vretena. Taj se složeni mikrostroj sastoji od mikrotubula, kromosoma i različitih dodatnih proteina. Da bi stvorili diobeno vreteno, mikrotubuli koji rastu iz dva centrosoma moraju pronaći jedni druge. Na osnovi našeg otkrića pretpostavljamo da je treperenje mikrotubula ključno za njihovo međusobno pronalaženje i stvaranje diobenog vretena – objašnjava Tolić Norrelyke.
Znanstveni tim Tolić Norrelyke proučavao je kako mikrotubuli pronalaze kinetokore kromosoma. Promatrajući mikroskopom proces u kojemu mikrotubuli uspostavljaju kontakt sa središtima kromosoma, uočili su da slobodni krajevi mikrotubula trepere nasumično oko kromosoma sve dok ne nađu kinetokore, s kojima se onda povezuju. Istraživanje je provedeno na afričkom kvascu, Schizosaccharomyces pombe, jer su njegove stanice zbog samo tri kromosoma i tri-četiri mikrotubula pogodnije za istraživanje stanične diobe u odnosu na ljudske stanice, koje imaju 46 kromosoma i stotine mikrotubula. Mali broj mikrotubula u kvascu omogućio je promatranje, rast i gibanje svakoga pojedinog mikrotubula i njegovo međudjelovanje s kromosomom. Osim toga, metode molekularne genetike u kvascu vrlo su razvijene te se u tim stanicama lako može mikrotubule i kinetokore obilježiti fluorescentnim proteinima da bi ih se promatralo u živim stanicama za vrijeme diobe.
