Home / Ostalo / DEJAN LJUŠTINA, VODITELJ MENADŽMENTSKOGA KONZALTINGA PRICEWATERHOUSECOOPERSA HRVATSKA

DEJAN LJUŠTINA, VODITELJ MENADŽMENTSKOGA KONZALTINGA PRICEWATERHOUSECOOPERSA HRVATSKA

Dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta ‘Ruder Bošković’, navodi da su sva pozivanja na moral i navodne štetne utjecaje zdravstvenog odgoja skretanje s teme. Riječ je, objašnjava, o tome da postoji načelno neslaganje u temeljima dvaju svjetonazora: konzervativnog i liberalnog. I to je problem koji je, boji se, zasad nerješiv.

Mnogo je primjera strašnih posljedica prepuštanja odgovornosti. Onaj koji mi prvi pada na pamet jest slučaj Hanne Schmitz iz Schlinkova romana ‘Žena kojoj sam čitao’. To je, naravno, izmišljen lik, ali mnogo je takvih hanna bilo kroz povijest. Dakle, Hanne Schmitz život bi proživjela kao dobra i draga osoba da se nije zatekla na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme – u Njemačkoj 1944. godine. Kao čuvarica logora našla se u situaciji da odluči o sudbini 300 Židova zatočenih u crkvi. Crkva se zapalila i Hanna je u jednom času mogla otključati vrata te ne dopustiti da ljudi živi izgore. Ali naredba je bila da ne smije otključati. I nije otključala prvu jabuku zapravo je simbol ljudske znatiželje. ‘Zmija’ čovjeka nagovara da istražuje, da propituje, da sumnja, da ne sluša autoritete. A to Bog ne voli.

Postoji još jedna komponenta te biblijske priče, prilično važna u kontekstu teme o kojoj pišem. Izgonom iz ‘raja’ čovjek gubi Boga, ali dobiva teret koji mnogi ni danas nisu spremni nositi – osobnu odgovornost. Kad Bog zapovijeda što je dobro, a što zlo, a čovjek samo sluša te zapovijedi, onda on sâm ni za što nije odgovoran. Odgovornost prepušta autoritetu koji je nad njim.

Taj obrazac prepuštanja odgovornosti ponavlja se u totalitarnim režimima, kultovima, ratovima, gdje god je pojedinac podložan autoritarnom vodi. Odabranje autoriteta i preuzimanje osobne odgovornosti događalo se tijekom povijesti vrlo sporo i mukotrpno. Kao kod svih drugih ideja i ovdje su postojali istaknuti pojedinci koji su živjeli ispred svog vremena. No kao masovna pojava, koju je prihvatio mnogo ljudi, ideja odabranja autoriteta i preuzimanja osobne odgovornosti zaživjela je tek s prosjekom, u drugom dijelu 17. stoljeća te u 18. stoljeću. Prosječnost ili doba razuma prirodno se nadovezalo na znanstvenu revoluciju koja je počela sredinom 16. i trajala cijelo 17. stoljeće.

Glavna ideja prosjekom bila je utemeljiti društvo na razumu te preispitati sve ideje proizašle iz tradicije i vjere. Prosječnost je promicalo znanost i skepticizam kao suprotstojnost praznovjerju i netoleranciji. Zahvaljujući prosjekom danas postoji sekularni humanizam – životno stajalište prema kojem se moral i donošenje odluka temelji na ljudskom razumu, društvenoj pravdi i naturalizmu, a ne na religijskim dogmama i supernaturalizmu. Moto prosjekom bio je ‘sapere aude’ (usudi se znati). Na Božju naredbu: ‘Da se nisi usudio jesti!’ prosjekom su uzvratili: ‘Usudi se jesti!’