Globalni rast temperature od dva stupnja Celzijeva oslobodit će opasni metan

U ne tako dalekoj budućnosti u uredu bi mogla ostati samo računala, koja će obavljati dosadašnji klasični posao, ali na novoj frekvenciji. Bespilotni vlakovi već voze automatiziranom željeznicom dugom 32 kilometra u Dubaju, a neki najavljuju da će uskoro uzletjeti i bespilotni zrakoplovi. Toyota je, uostalom, već proizvela samovozni automobil, Državno sveučilište u Sjevernoj Karolini u SAD-u ima visokotehnološku knjižnicu u kojoj roboti skrbe za milijun i pol knjiga, Microsoftov program pak prevodi mandarinski jezik i glasovno reproducira prijevod. Googleov osobni asistent može vas obavijestiti o zastoju u prometu i predložiti drugi smjer, Appleova Siri reprogramira vaše obveze, a IBM-ovo superračunalo Watson odgovara i na loše postavljena pitanja brzinom natjecatelja u televizijskim kvizovima.

Analitičari predviđaju da će do kraja 21. stoljeća zbog automatizacije nestati 70 posto današnjih zanimanja. Razvoj nove tehnologije i ‘misleći strojevi’ uvjetovat će nova zanimanja o kojima još nemamo pojma, a koja će biti povezana s automatizacijom i uređajima koji još nisu izmišljeni.

Robot-dijete nazvan Affetto čiji je izraz lica realističan, pa se ophođenje ljudi s njime doima prirodnim, i ženski android Geminoid F, robot-žena duge crne kose, stvoreni su na Sveučilištu u Osaki. I oni su nam radnoaktivna konkurencija.

Američki softverski stručnjak Martin Ford tvrdi da se ne treba bojati razvoja tehnologije jer će pametni strojevi život učiniti kvalitetnijim i gospodarstvo bogatijim. Predlaže financiranje novih ‘ljudskih’ radnih mjesta i prekvalifikaciju te razvoj novih gospodarskih sektora visokim porezima nametnutim robotiziranim tvrtkama s velikom zaradom. Međutim, Fordov prijedlog u današnjem sustavu kapitalističko-moralnih vrijednosti zvuči kao utopija.

Dr. sc. Dunja Potočnik, sociologinja iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu koja se, među ostalim, bavi sociologijom profesije, mladih i nove tehnologije, kaže: Utjecaj suvremene tehnologije na oblik rada i broj radnika uključenih u proizvodne procese nije dvojben i ubrzava se sa složenosti primijenjene tehnologije. Pritom smanjuje se broj zadataka koje radnik mora obaviti dok upravlja strojem, odnosno proizvodni procesi koje vode radnici pretvaraju se u one koje većinom autonomno obavljaju strojevi. To povlači promjene u sustavu školovanja jer se obrazovni procesi u slučaju obrazovanja za rad u industriji više ne mogu razdvojiti od praktične obuke u tehnologiji.

Dr. sc. Potočnik misli da razvoj nove tehnologije povećava nezaposlenost još od uvođenja ‘fordovskog’ načina proizvodnje, no promjene u radnom vijeku rijetko su dramatične, odnosno rijetko uključuju velike valove otpuštanja zbog uključivanja nove tehnologije u proizvodne procese. Češće se ljudi prilagođavaju novonastalim uvjetima, odnosno prekvalificiraju. Naravno, dramatičnost smanjivanja broja zaposlenih u pojedinim sektorima ovisi i o tome koliko su ti sektori uspješni, odnosno prati li razvoj tehnologije primijenjene u radu povećanje potrebe za pojedinim proizvodima na tržištu.

Tako u nekim industrijama čiji se proizvodi široko upotrebljavaju, poput prehrambene, primjena nove tehnologije ne mora značiti otpuštanje radnika jer takva industrija uvođenjem tehnologije i preraspodjelom radnika u proizvodnom procesu povećava svoju zastupljenost na tržištu – objašnjava dr. sc. Potočnik i predviđa da će danas tražena zanimanja biti tražena i u budućnosti. Riječ je o sektoru građevinarstva, književnosti, zdravstva, skrbi za starije osobe, IT industriji, uslugama analitičara i statističara, prevoditelja, a očekuje se i povećanje potražnje za radnicima u sustavima kontrole kvalitete proizvoda i zaštite okoliša.

Znanstvenici diljem svijeta pobunili su se. Traže da informacije koje su sami stvorili, a platili su ih porezni obveznici, budu dostupne svima. Znanstveno je izdavaštvo pred revolucionom koja bi iz temelja mogla promijeniti poslovni model na kojemu počiva. Kao temelj komunikacije među znanstvenicima, znanstveni časopisi igraju ključnu ulogu u napretku znanosti. Done-davno je, međutim, pristup tim časopisima bio dostupan samo znanstvenicima, koji su ih mogli čitati putem pretplate svojeg sveučilišta i institucija – pretplate na koju te institucije troše mnogo svoga novca da bi dobile pristup rezultatima koje su same proizvele.

Običnim je smrtnicima svijet znanosti većinom nedostupan, a dio razloga je i taj da su pretplate na znanstvene časopise vrtoglave; nije neobično da online-pristup jednom članku u takvim časopisima stoji gotovo 170 kuna (30 američkih dolara). Prodaja časopisa koji prenose rezultate financirane javnim novcem donosi ogromnu zaradu privatnim izdavačima.

Iako je većina znanstvenog rada financirana porezima preko državnih proračuna za znanost, pristup rezultatima tih radova koje kao građani plaćamo često moramo platiti dodatno. Upravo zbog te nelogičnosti, da ljudi plaćaju nešto što onda ne mogu sami čitati, kao i želje da se znanstveni rad otvori javnosti i ljudima diljem svijeta, pokrenut je pokret otvorenom pristupu, ili ‘open access’. Taj se pokret zalaže da rezultati svih radova financiranih javnim novcem budu javno dostupni. Iako zvuči logično, taj zahtjev nailazi na ogroman otpor.

Problem je u tome što recenziranje radova, uređivanje članaka i njihovo redovno objavljivanje i distribucija zahtijevaju dodatni rad, kojim se bave izdavačke kuće – i često je riječ o multimilijunskom biznisu. Otvoren pristup direktna je prijetnja njihovom poslovnom modelu i mnoge lobiraju protiv njega. No u zadnjih nekoliko mjeseci vjetrovi se mijenjaju i izgleda da je napokon došlo vrijeme da otvoren pristup postane stvarnost. Više od 10.000 znanstvenika diljem svijeta, uključujući one s Harvarda, Oxforda, Cambridgea, potpisalo je peticiju u kojoj su rekli da će bojkotirati jednog od najvećih izdavača časopisa, Elsevier, zbog visokih cijena časopisa i potpore koju je dao kontroverznom prijedlogu zakona u SAD-u, tzv. Research Works Actu, koji bi onemogućio otvoreni pristup radovima financiranim iz federalnog proračuna.

Ultimatum znanstvenika bio je toliko čvrst da je Elsevier na kraju povukao potporu zakona. Europska komisija najavila je lani da planira dati otvoreni pristup svim radovima financiranim sredstvima od 80 milijardi eura između 2014. i 2020. godine putem svog programa ‘Horizont 2020.’, koji će naslijediti trenutačni znanstveni program Europske unije, ‘FP7’. Velika Britanija i Argentina također planiraju dati otvoren pristup svim rezultatima javno financiranih znanstvenih projekata od 2014. nadalje.

To je osobito zanimljivo jer je nekoliko najvećih izdavačkih kuća za znanstvene časopise upravo u Velikoj Britaniji. Pitanje je sada od kuda će doći novac da se pokriju troškovi izdavanja takvih časopisa. Postoje dvije očite solucije: jedna je takozvani ‘zlatni’ otvoren pristup u kojem znanstvenik sam plati izdavanje svog članka i on je odmah dostupan na web-stranici časopisa; te ‘zeleni’ otvoren pristup u kojem časopisi još uvijek naplaćuju pristup, ali znanstvenici moraju sami pohranjivati svoje članke nakon nekog vremena (obično od šest do 12 mjeseci) u podatkovne baze koje su otvorene javnosti.

Zanimljivo je da su u Hrvatskoj brojni časopisi financirani javnim novcem već dostupni putem otvorenog pristupa. Oko 65% hrvatskih znanstvenih časopisa zadovoljilo je osnovnu definiciju otvorenog pristupa, a njih otprilike još 30% objavljuje u otvorenom pristupu, ali s kašnjenjem od godinu dana ili više, kaže Ivana Hebrang Grgić, koja je prošle godine objavila knjigu o toj temi temeljenu na svom istraživanju.

Pogledamo li bazu ‘Directory of Open Access Journals’, Hrvatska je prema broju otvoreno dostupnih časopisa na 24. mjestu od 116 zemalja. U toj je bazi 81 hrvatski časopis. Iza Hrvatske su, primjerice, Češka (53 časopisa), Nizozemska (45 časopisa), Rusija (34 časopisa), Slovenija (31 časopis), Bosna i Hercegovina (13 časopisa), Irska (9 časopisa)… – kaže Grgić ističući da je nizom istraživanja dokazana veća vidljivost otvoreno dostupnih časopisa.

Otvoreni pristup znanstvenom radu u časopisima, koji pokrivaju razne teme, od medicine do ribarstva i ratarstva, može biti koristan i javnosti koja se bavi tim temama na svom poslu ili privatnom životu. No ni hrvatski znanstvenici često ne znaju da su časopisi u kojima objavljaju svoje radove otvoreno dostupni, pa čak i poneki izdavači otvoreno dostupnih časopisa uopće ne znaju što znači otvoren pristup i kakvu koristi od njega mogu imati njihovi časopisi, kaže ona. Iako na državnoj razini postoji preporuka da rezultati svih javno financiranih istraživanja moraju biti dostupni javnosti, ona nije dovoljno istaknuta i obvezujuća pa se rijetko provodi.

Mnogo ovisi o Hrčku, web-portalu putem kojeg su dostupni domaći znanstveni časopisi, te putem kojeg je hrvatska znanstvena produkcija postala vidljiva i prepoznatljiva i izvan granica. Iza Hrčka stoji Srce – Sveučilišni računalni centar – i uigrani tim koji već pet, šest godina uspješno radi. Broj časopisa na portalu neprestano raste, trenutačno ih je 271. Grgić kaže da danas postoje svega tri ili četiri otvoreno dostupna hrvatska znanstvena časopisa koja nisu na portalu već svoj sadržaj čine dostupnim javnosti preko mrežnih stranica izdavača. Ali iako su radovi objavljeni u domaćim časopisima često dostupni putem otvorenog pristupa, ne postoje podaci o postotku svih znanstvenih članaka hrvatskih autora koji su dostupni putem ‘open accessa’: razlog je što hrvatski znanstvenici objavljaju i u stranim komercijalnim časopisima.