Home / Ostalo / Poseban prilog

Poseban prilog

Nagomilao zalihe hrane i opreme i upravo kad je bio spreman za polazak, jedan od ljutitih vjernika krenuo je s poreznim ohrvovoditeljem u luku da mu zaplijeni brod radi namirenja dugova. Upozoren u zadnji čas, presjekao je užad svojeg broda Gjoa i doslovce pobjegao pred nosom ljutitom vjerniku ne-sklonom epohalnim otkrićima. No led je zarobio i njegov brod. Dvije zime, koliko je bila zaleđena Gjoa, Amundsen je dobro iskoristio: sprijeteljio se s Inuitima, prihvatio njihov način odijevanja, naučio građiti iglu, svladao je tradicionalne načine lova i ribolova, uporabu psečih zaprega i sve ostalo bitno za preživljavanje u arktičkim uvjetima. Za nastavak odabrao je najjužnije tjesnace i plitke prolaze te napokon 27. kolovoza 1905. u Beaufortovu moru ugledao kitolovac koji mu je dolazio ususret sa zapada. Ubrzo nakon toga zarobio ga je led. Da bi javio svijetu o svojem postignuću, Amundsen je s jednim Inuitom na sanjkama prešao 800 kilometara do Eagle Cityja na Aljasci da bi poslao telegram u svijet. Zatim se vratio do Gjoa, kojom je tek u kolovozu 1906. uspio proći kroz Beringov prolaz i doći do južnih obala Aljaske. Prvi brod koji je sa zapadne strane prošao Sjeverozapadnim prolazom na istok, ali i koji se vratio drugom rutom kroz Nunavut, bio je St. Roch, brod kanadskih obalne straže, i danas ponos Pomorskog muzeja u Vancouveru. A ona priča s iskustvom preživljavanja na inuitski način, priznaje je poslije i sâm, bio je važan dio kasnije Amundsenove pobjede u utrci sa Scottom u osvajanju Južnog pola.

Plovidba u takvim ekstremnim uvjetima nije bila zanimljiva u komercijalne svrhe sve do početka 60-ih godina prošlog stoljeća, kad je na Aljasci počela ozbiljna eksploatacija nafte, pa je bilo pitanje kojim je putem dopremiti do žednih američkih rafinerija i tržišta. Koristeći se svom suvremenom tehnologijom, alternativom gradnji naftovoda, 1969. izvršena je pokusna vožnja tankerom SS Manhattan, koji je zbog posebnih pojačanja bokova nazvan i najvećim ledolomcem na svijetu. Bez obzira na to što takav put nije postao praksa, otvorio je pitanje teritorijalnog suvereniteta nad Sjeverozapadnim prolazom: naime, američki tanker upustio se u avanturu ne tražeći dozvolu kanadskih vlasti, koje traže zaštitu Nunavuta, a američko je stajalište da bi taj prolaz trebalo internacionalizirati. Povrijeđeni su se našli i Inuiti, koji su simboličnom blokadom skrenuli pozornost na svoj opstanak i zaštitu prirode.

Danas se i Nunavut i ruskij sjeverni prolaz sve više otvaraju. Prema riječima Jacinthe Lacroix, više znanstvene savjetnice u kanadskoj ustanovi za zaštitu okoliša, led u arktičkom pojasu smanjio se za 32 posto u odnosu na stanje iz 60-ih godina 20. stoljeća, a na godinu se površina leda u Nunavutu smanjila za više od 70 tisuća četvornih kilometara. Zapravo, svi spomenuti istraživači imali su peh djelujući u ‘mikroledenom dobu’ za razliku od srećko-vića Vikinga kojima je tijekom ranog srednjeg vijeka toplija klime itekako pogodovala. Uostalom, nije ni Grenland dobio ime tek tako. U prilog oživljavanju polarnih ruta govori i nedavni pothvat Žarka Buljevića, kapetana koji je specijaliziranim brodom Ob River, 288 metara dugom i 50 metara širokom grdosijom sa 150 tisuća tona ukapljenoga prirodnog plina, nedavno je s pomoću dvaju ruskih atomskih ledolomaca prešao ledeni Sjeveroistočni prolaz od Hammerfesta u Norveškoj do Japana. Drastično skraćenje puta i novonastali uvjeti na svjetskom tržištu LNG-a i nafte motivirat će brodare da se opreme brodovima prilagođenima i za tu vrstu plovidbe – ako žele biti konkurentni. Zbog nove tehnologije dobivanja plina iz škriljca i golema naftosnog potencijala Arktika polarne rute postaju komercijalno sve važnije od avanturizma. Ipak, ostaje pitanje nije li bolje, zbog svih rizika koje nosi bilo kakva plovidba, ostaviti Sjeverozapadni i Sjeveroistočni prolaz legendi i sačuvati ih za budućnost. Nije li izazove, tužnu sudbinu i prokletstvo tog puta sjajno sažeo kanadski kantautor Stan Rogers u velebnoj himni ‘Northwest Passage’? Nije li strašna ekološka katastrofa tankera Exxon Valdez na Aljasci 1989. bila dovoljno upozorenje? Ili je Pandorina kutija već otvorena, pa je ionako svejedno?

Hrvati tražili prolaz, a otkrili Zemlju Franje Josipa. Opisujući plovidbu arktičkim vodama, pomorci kažu da se plovi kroz led koji iznenada puca, otvarajući se tako brzo i zatvarajući bez upozorenja, poput smrtonosne klopke za brodove i njihove posade. U to su se uvjerili i hrvatski mornari koji su, tražeći Sjeveroistočni prolaz iznad Rusije, kao članovi posade austrougarskog jedrenjaka, parobroda Admiral Tegetthoff, nošeni ledenom masom, 30. kolovoza 1873. nabasali na vulkanski arhipelag od 191 otoka i nazvali ga Zemljom Franje Josipa. Budući da im je ondje led zarobio brod, trojica Liburna, kako navode tadašnji zapisi, četiri Riječana, nekoliko Istrana i Dalmatinaca, ukupno 13 Hrvata, sa svojim su nadređenima imali priliku upoznati sve blagodati svog otkrića i čud ledenih mora. Nakon 812 dana njihova je avantura završila hepiendom – sreća im se nasmijela u obliku ruskih ribarskih brodica i pomorske solidarnosti.