Sjeverozapadni prolaz: Povijest i suvremenost

I vladari su shvatili da se idući na zapad može stići na istok, prebogat blagom svih vrsta. Tako se i u kolonijalnom interesu aktualiziralo pitanje postoji li Sjeverozapadni prolaz (eng. Northwest Passage ili, kraće, NWP), taj sveti gral pomoća i istraživača negdje u okrutnu labirintu kanadskoga arktičkog arhipelaga zvanog Nunavut, kojim bi se kao prečacem stiglo do Beringova prolaza. A kad ste ondje, što je onda skočiti do Japana, Kine i dalje svim geografskim duljinama i širinama Pacifika!

Norvežanin Roald Amundsen zabilježen je i kao prvi koji je sa svojom šesteročlanom posadom 1905. pronašao plovni put kroz Sjeverozapadni prolaz. Žrtva njegovih prethodnika nije bila uzaludna, svojim su pogreškama pomogli drugima da odu korak dalje, u stilu slavne najave špice ‘Zvjezdanih staza’: ‘…and boldly go where no man has gone before’, što je samo reinterpretacija izjave Jamesa Cooka pri istraživanju New Foundlanda kao predvorja Sjeverozapadnog prolaza. Mnogo zabilježenih avanturista u potrazi za NWP-om počelo je s Talijanom Giovannijem Cabotom, koji je pod angliziranim imenom John Cabot i uz potporu bristolskih trgovaca 1496. htio nadmudriti Kristofora Kolumba odabirom krajnje sjeverne rute te prema toj logici znatno kraćom paralelom prije stići do Indije i Kine. U drugu ekspediciju 1498. poveo je pet brodova koji su nestali kao da su već tada zalutali u ukleti Bermudski trokut. Slijedio je mnogo istraživača pomoraca kao što sir Martin Frobisher, John Davis, Henry Hudson, William Baffin, Alexander Mackenzie, Thomas Simpson te mnogi drugi, uključujući slavnoga Jamesa Cooka, koji su pridonijeli istraživanju tih ledenih prostranstava. Istodobno su razni ruski istraživači s istim namjerama tumarali po Aljasci i Kamčatki tražeći svoj sjevernoistočni prolaz prema Norveškoj i Atlantiku.

Sir William Eduard Parry, časnik britanske mornarice, probio se 1819. brodovima Hecla i Griper Lancasterovim prolazom sve do otoka Melvillea. Parryjeva se posada sprijateljila s Inuitima koji su mu rekli da postoji prolaz na zapad. Da je bio uporniji, možda bi već tada prošao u Beaufortovo more i dalje prema Beringovu prolazu, jer bio je tako blizu. S velikom pompom iz Engleske se prema Nunavutu 1845. uputio sir John Franklin s posadom od 128 biranih pomoraca. Cijela je posada u četiri godine stradala od gladi i bolesti. U proboj kroz Sjeverozapani prolaz časnik Robert McClure krenuo je 1850. sa zapada brodom Investigator. Prošavši Beringov prolaz, iz Čukotskog i Beaufortova mora doplovio je do otoka Banks na krajnjem zapadu Nunavuta. Zapravo, on i njegova posada prvi su prešli Northwest Passage, ali s obzirom na to da su dio prešli na sanjkama, to se ne računa kao plovidba pa je slava na kraju pripala norveškom istraživaču.

Amundsen je sanjao o otkriću Sjeverozapadnog prolaza. Kad se 1903. otišuo mimo Grenlanda kroz Baffinov zaljev i ušao u Lancasterov prolaz, već mu je bilo lakše zahvaljujući kartama koje su usput izradili njegovi prethodnici. A zamalo da se taj povijesni put nije dogodio: Amundsen se debelo zadužio da bi nagomilao zalihe hrane i opreme i upravo kad je bio spreman za polazak, jedan od ljutitih vjernika krenuo je s poreznim ohrvovoditeljem u luku da mu zaplijeni brod radi namirenja dugova. Upozoren u zadnji čas, presjekao je užad svojeg broda Gjoa i doslovce pobjegao pred nosom ljutitom vjerniku ne-sklonom epohalnim otkrićima. No led je zarobio i njegov brod. Dvije zime, koliko je bila zaleđena Gjoa, Amundsen je dobro iskoristio: sprijeljelio se s Inuitima, prihvatio njihov način odijevanja, naučio građiti iglue, svladao je tradicionalne načine lova i ribolova, uporabu psečih zaprega i sve ostalo bitno za preživljavanje u arktičkim uvjetima. Za nastavak odabrao je najjužnije tjesnace i plitke prolaze te napokon 27. kolovoza 1905. u Beaufortovu moru ugledao kitolovac koji mu je dolazio ususret sa zapada. Ubrzo nakon toga zarobio ga je led. Da bi javio svijetu o svome postignuću, Amundsen je s jednim Inuitom na sanjkama prešao 800 kilometara do Eagle Cityja na Aljasci da bi poslao telegram u svijet. Zatim se vratio do Gjoa, kojom je tek u kolovozu 1906. uspio proći kroz Beringov prolaz i doći do južnih obala Aljaske. Prvi brod koji je sa zapadne strane prošao Sjeverozapadnim prolazom na istok, ali i koji se vratio drugom rutom kroz Nunavut, bio je St. Roch, brod kanadskih obalne straže, i danas ponos Pomorskog muzeja u Vancouveru. A ona priča s iskustvom preživljavanja na inuitski način, priznaje je poslije i sâm, bio je važan dio kasnije Amundsenove pobjede u utrci sa Scottom u osvajanju Južnog pola.

Naravno, plovidba u takvim ekstremnim uvjetima nije bila zanimljiva u komercijalne svrhe sve do početka 60-ih godina prošlog stoljeća, kad je na Aljasci počela ozbiljna eksploatacija nafte, pa je bilo pitanje kojim je putem dopremiti do žednih američkih rafinerija i tržišta. Koristeći se svom suvremenom tehnologijom, alternativom gradnji naftovoda, 1969. izvršena je pokusna vožnja tankerom SS Manhattan, koji je zbog posebnih pojačanja bokova nazvan i najvećim ledolomcem na svijetu. Bez obzira na to što takav put nije postao praksa, otvorio je pitanje teritorijalnog suvereniteta nad Sjeverozapadnim prolazom: naime, američki tanker upustio se u avanturu ne tražeći dozvolu kanadskih vlasti, koje traže zaštitu Nunavuta, a američko je stajalište da bi taj prolaz trebalo internacionalizirati. Povrijeđeni su se našli i Inuiti, koji su simboličnom blokadom skrenuli pozornost na svoj opstanak i zaštitu prirode.

Danas se i Nunavut i ruskij sjeverni prolaz sve više otvaraju. Prema riječima Jacinthe Lacroix, više znanstvene savjetnice u kanadskoj ustanovi za zaštitu okoliša, led u arktičkom pojasu smanjio se za 32 posto u odnosu na stanje iz 60-ih godina 20. stoljeća, a na godinu se površina leda u Nunavutu smanjila za više od 70 tisuća četvornih kilometara. Zapravo, svi spomenuti istraživači imali su peh djelujući u ‘mikroledenom dobu’ za razliku od srećko- vića Vikinga kojima je tijekom ranog srednjeg vijeka toplija klime itekako pogodovala. Uostalom, nije ni Grenland dobio ime tek tako. U prilog oživljavanju polarnih ruta govori i nedavni pothvat Žarka Buljevića, kapetana koji je specijaliziranim brodom Ob River, 288 metara dugom i 50 metara širokom grdosijom sa 150 tisuća tona ukapljenoga prirodnog plina, nedavno je s pomoću dvaju ruskih atomskih ledolomaca prešao ledeni Sjeveroistočni prolaz od Hammerfesta u Norveškoj do Japana. Drastično skraćenje puta i novonastali uvjeti na svjetskom tržištu LNG-a i nafte motivirat će brodare da se opreme brodovima prilagođenima i za tu vrstu plovidbe – ako žele biti konkurentni. Zbog nove tehnologije dobivanja plina iz škriljca i golema naftosnog potencijala Arktika polarne rute postaju komercijalno sve važnije od avanturizma. Ipak, ostaje pitanje nije li bolje, zbog svih rizika koje nosi bilo kakva plovidba, ostaviti Sjeverozapadni i Sjeveroistočni prolaz legendi i sačuvati ih za budućnost. Nije li izazove, tužnu sudbinu i prokletstvo tog puta sjajno sažeo kanadski kantautor Stan Rogers u velebnoj himni ‘Northwest Passage’? Nije li strašna ekološka katastrofa tankera Exxon Valdez na Aljasci 1989. bila dovoljno upozorenje? Ili je Pandorina kutija već otvorena, pa je ionako svejedno?