Fama o medijskoj blokadi

Antieuropski, antikapitalistički, revolucionarni spin šačice čudaka pokušat će se prenijeti na izgledne masovne prosvjede sindikata, branitelja Vukovara, poljoprivrednika…

Vidjela sam na jednoj lokalnoj televiziji nekoliko ustaničkih vođa na početku njihove akcije. Bilo je toliko očito da oni čak nisu u stanju izgovoriti zahtjeve svojeg ustanaka, a kamoli obrazložiti ih ili odgovoriti na pitanje: A što onda kad ukinemo i privatizaciju, i GMO, i EU? Jednako je očito bilo da referendumski ustanak nije njihov proizvod ni njihova ideja, da su oni samo skupljeni odnekuću da budu u prvome ustaničkom redu. I da s njima nitko neće ustati – osim ako ga ne završavaju na prepad u Maksimirskoj šumi.

Zanimljivijim od tih anonimnih i proizvedenih referendumskih ustanika čini mi se sâm fenomen proizvodnje tih kvaziustanaka u Hrvatskoj, kao i njegov tajming: ustanici bi se trebali razvijati prema vrhuncu na proljeće, treba li podsjetiti, upravo u posljednjim koracima pristupnog puta u EU.

Uz referendumski ustanak naziru se još dva ‘ustanaka’ sličnog sadržaja i oblika: jedan je za obranu javnih dobara od predloženog zakona o strateškim ulaganjima, pod lijepim hrvatskim nazivom ‘Occupy Croatia’, a drugi je hrvatski ogranak Anonymousa, koji ustaje protiv tajkunske elite. Jedan od njihovih prioriteta jest – zatvoriti Ivicu Todorića. Nijedan od tih ustanaka nema realnih izgleda privući više od nekoliko stotina sljedbenika, koliko ih s vremena na vrijeme i prosvjeduje po hrvatskim gradovima, a ne bi me iznenadilo ni da sva tri ustanička pokreta međusobno posuđuju i razmjenjuju ustanike za pojedine prosvjedne šetnje.

Brojke o navodnih 600 tisuća potpisa za referendumski ustanak, koliko su ih sami izbrojali, i pri- tužbe o medijskoj blokadi samo su dokaz da ‘proizvođači’ ustanaka dobro poznavaju tehničke manipulacije. Naime, čak i da je točan, taj broj potpisa dijeli se na četiri, jer bila su četiri pitanja, a fama o medijskoj blokadi samo im može pružiti privid nekakve zabranjene inicijative. Upravo suprotno, da se njihovo vodstvo i njihovi zahtjevi izlože dubljoj medijskoj analizi, čak i oni koji su im dali potpis vjerljivo bi se vratili da ga povuku.

Zašto bi onda netko proizvodio takve ustanke po Hrvatskoj ako oni unaprijed nemaju izgleda da postanu masovni? Pa zato da stvori taj antieuropski, antikapitalistički, odnosno revolucionarni spin i da ga zatim pokuša prenijeti na izgledne masovne prosvjede sindikata, branitelja Vukovara, poljoprivrednika, koji pak u sebi nemaju ništa antieuropsko, antikapitalističko ni revolucionarno. U tom smislu hrvatske sigurnosne službe doslovce su čuvare poretka i posljednjega hrvatskog koraka prema EU.

Jedino te službe mogu imati pozadinski uvid u proizvodnju ustanaka koji se samo na prvi pogled mogu činiti kao uzaludni pokušaji čudaka željnih poznornosti i ekshibicije. Jedino one mogu vidjeti postoji li ikakva idejna veza između proizvodnje tih ustanaka i siječanske serije eksplozija u Zagrebu. Jedino one mogu spriječiti da se tim ustaničkim virusom izmanipuliraju socijalni prosvjedi i prosvjedi protiv Vladine politike, kojih će na proljeće sasvim sigurno biti, i da ne prouzroče revolucionarnu destabilizaciju zemlje. Jedino sigurnosne službe mogu, zapravo dužne su, obavijestiti o svojim spoznajama i Vladu i predsjedniku države, sugerirati im, primjerice, da, vodeći računa o stabilnosti, ne pokušaju jurišno provesti Zakon o dvojezičnosti u Vukovaru.

Mi promatraći sa strane možemo samo nagadati odakle stiže proizvodnja ustanaka kad u prvom ustaničkim redovima ugledamo ekscensnog hrvatskog ‘novinara’ koji se neko isticao velehrvatskim stajalištima, posljednjih pet-šest godina otvoreno istupa kao ‘ekspert’ banjo- lučko-beogradske paraobavještajne strukture. Zapravo, nisu ustanici ni toliko anonimni koliko ih hrvatska javna scena ne želi prepoznati.

Put do cilja Sve je češće oglašavanje po zgradama. Ne začuđuje to kad se zna da kroz poslovne zgrade na mjesec prođe 100.000 poslovnih ljudi. Bekavac objašnjava koliko stoji takvo oglašavanje, odnosno ulaganje: – Oglasnu kampanju možemo osmišljavati ciljano na jednu ili dvije zgrade, što u prosjeku stoji 250 kuna po površini. U poslovnoj zgradi organiziramo razne degustacije, promidžbe proizvoda ili usluga, dijelimo letke ili uzorke te oslikavamo dizala. Vlasnici zgrade ne moraju ulagati u oglasni prostor i održavati ga, a ostvaruju 50 posto dobiti od njegove prodaje. Zgrade se, objašnjava Bekavac, biraju prema broju zaposlenih i posjetitelja te lokaciji. Budućnost indoor oglašavanja, uvjerena je, u povezivanju je ponude plakatnih i digitalnih interaktivnih medija.

• Plakatima postižemo cilj i kupca, odnosno posjetitelja, usmjeravamo na internetske stranice kljenata, gdje su mogućnosti neograničene – zaključuje Bekavac.

Na mjestima su po kojima se ciljana skupina i inače kreće zbog prirode prostora: 28 posto ljudi koristi se tramvajskim i autobusnim prijevozom za nalaženje s prijateljima, 22 posto za odlazak u kupnju, 19 posto za odlazak na posao, a 16 posto za odlazak na fakultet ili u školu. – Istodobno su sadržaj i reklama. – Kratko razdoblje između kontakta s porukom i mogućnost da se kupi proizvod koji se reklamirao – čak 61 posto ljudi u roku od jednog sata nakon izlaska iz tramvaja ode u kupnju. – Prosječna je izloženost reklamnim porukama u domovima zdravlja 51 minuta, pri čemu 94 posto ljudi pogleda plakate s porukama. – Prosječna je izloženost reklamnim porukama u ljekarnama pet minuta, pri čemu 85 posto ljudi pogleda reklamnu poruku. – Prosječna je izloženost reklamnim porukama u tramvaju i autobusu 22 minute, pri čemu 95 posto ispitanika navodi da je gleda plakate s reklamnim sadržajem.