U ZNAKU VAGE U HNK Loše odvagnuta predstava

Predstavu nastalu prema motivima novela Ranka Marinkovića i u čast stote obljetnice njegova rođenja režiralo je troje redatelja. ‘Mlade snage’, međutim, nisu se iskazale ni u režiji ni u dramaturgiji.

Stogodišnjica rođenja hrvatskog prozaika, dramatičara i eseista Ranka Marinkovića obilježava se ove godine mnogim autorovim dramama na domaćim pozornicama ili adaptacijama njegovih proznih radova. Jasno, prvo u nizu kazalište koje ne samo da bi se trebalo pozabaviti njegovim opusom nego zasigurno ima obvezu jest HNK Zagreb. Do sada su na njegovim daskama prizvedene sve Marinkovićeve drame, od ‘Albatrosa’, ‘Glorije’, ‘Politeie ili inspektorovih spletki’, ‘Pustinje’ do adaptacije monumentalnog romana ‘Kiklop’. Nakon svega toga, što bi se moglo napraviti u čast Marinkoviću, a da nije ponovno postavljanje?

U teoriji, HNK se potrudio osmisli model za reprezentaciju autorovih tekstova i to onih koje domaća publika još nije imala priliku vidjeti na sceni. Riječ je o adaptaciji Marinkovićeve novela pod redateljskom palicom tri mlada autora/ice – Helene Petković (koja je prošle godine debitirala na sceni HNK s režijom ‘Pigmaliona’ G. B. Shawa), Ivana Plazibata i Olje Lozice – te uz pomoć pisaca i dramaturga Ane Tonković Dolenčić, Tomislava Zajca i Matka Botića.

Prema svemu sudeći, uz takav spoj svježa krvi, iskusnih dramaturških djelatnika i slobode izbora problematike iz Marinkovićeva opusa ‘U znaku vage’ imalo je sve predispozicije da otvori neko novo poglavlje u HNK-ovu repertoaru, čak i pod zajedničkim nazivnikom domaće klase. Rezultat je, nažalost, upravo suprotn: riječ je o izrazito nekreativnoj predstavi nejasnih dramaturških smjernica te poveznica i ponižavajuće loših estetskih kriterija u kojoj najviše pati očito zbunjeni glumački ansambl.

Helena Petković i Ana Tonković Dolenčić bavile su se Marinkovićevim ‘Karnevalom’ i problematikom spektakularizacije političke borbe dviju suprotstavljenih strana u malome mjestu; Ivana Plazibat i Tomislav Zajec postavili su ‘Prah’, koji je i cinično i melankolično tematiziranje apsurdna nostalgije i žudnje za propuštenim prilikama; napokon, Olja Lozica i Matko Botić većinskim pristupom scenskom pokretu referiraju se na niz Marinkovićevih pripovijedaka: od ‘Poniženja Sokrata’, ‘Balkona’ do ‘Samotnog života tvog’. Pa tako, dok ‘Karneval’ pati od nedostatka fokusa i poente, za koji je glavni krivac loša adaptacija Marinkovićeve novele, režija ostaje ne pola puta između pučke histerije i trivijalizacije političkoga u njoj.

Fina atmosferičnost režije Olje Lozice pak nakon petnaest minuta gubi se u nedefiniranom i nefunkcionalnom scenskom pokretu čija arbitrarnost ne služi ničemu osim kontrastiranju snažne pojavnosti lika kojeg tumači Zvonimir Zorić. Na kraju pobjedu ipak odnose nipošto spektakularna, ali dosljedna i sofisticirana režijska konceptija Ivana Plazibata te adaptacija Tomislava Zajca, koja podjednako ističe jeziva, cinična i melankolična obilježja, koja su uistinu posebnost Marinkovićeva autorskog rukopisa. Tonko iz ‘Prah’, iako konstantno na rubu suicida, na kraju ipak, uza sarkastičan komentar, ne čini ništa. A Marinković, s možda najslabijim djelima svoga opusa, čini za HNK više nego svi na tom projektu za njega.