Željko Lovrinčević

Do 1. srpnja pronađite partnera za svoju tvrtku u problemima. Bolje da vlasnici strateškog investitora nađu sami, dok još upravljaju procesima, prije nego što uđemo u EU. Ostale problematične tvrtke uskoro će postati predatorska lovina raznih fondova.

Nismo toliko alergični ni na aflatoksine u mlijeku koliko na riječ ‘restrukturiranje’. Gotovo patološka mržnja prema toj roboti vuče se još iz bivše države, a koliko nam je mršva potvrđuje i vič koji ide otprilike ovako: prvoga radnog dana novog su direktora nekog poduzeća na stolu dočekale tri kuverte označene brojevima jedan, dva i tri. Kada je otvorio prvu kuvertu, pisalo je: ‘Za sve pogreške optuži bivši menadžment’. Kompanija je, naravno, bila u financijskom kaosu, pronalaženje dežurnoga krivca činilo se odličnom idejom. No, ni nakon pola godine stanje se nije popravilo pa je direktor otvorio i drugu kuvertu. U njoj je pisalo: ‘Provedi restrukturiranje’. Direktor je pri- onuo poslu. Otpustio je nekoliko stotina ljudi, prodao sve što nije osnovna djelatnost, stvorio novu organizacijsku križaljku i… ništa! Stanje se nije popravljalo pa je demoralizirani direktor otvorio i treću kuvertu. U njoj je pisalo: ‘Napiši tri kuverte’.

E, upravo to ovih 20-ak godina radi i Hrvatska, uvijek iznova piše svoje tri kuverte. Sve dok voda nije došla do nosa. Restrukturiranje postaje dijelom životnog ciklusa gotovo svakog poduzeća. Za mnoge, nažalost, prekasno. Tek s ulaskom u petu godinu krize hrvatska su poduzeća krenula u proces koji su trebala obaviti barem prije 2008.

Ekipa zagrebačkog ureda Roland Bergera svake godine radi istraživanje o restrukturiranju. Evo što su zaključili 2010.: ‘Poduzeća trebaju poboljšati upravljanje likvidnošću, ojačati kapitalne pozicije, uvesti fleksibilniju troškovnu politiku, odustati od rezanja troškova kao glavne antirecesijske mjere te odrediti strateške smjernice za rast kroz internacionalizaciju’.

Zaključci iste studije tri godine poslije? I dalje se ne planira rast na međunarodnim tržištima, hrvatske tvrtke nisu ostvarile dovoljnu platformu znanja, inovacija, procesa i kadrova za internacionalizaciju kao što nisu osigurale profitabilnost i likvidnost kao temelj restrukturiranja. Financijska analitičarka Suzana Košćak ide i korak dalje pa tvrdi da su restrukturiranja i transformacije trebali početi još 2006., čak i ranije.

• Loš je menadžment, u poduzećima nedostaje…

Kako se restrukturirati u šest koraka:

1. Napisati održiv srednjoročni plan poslovanja koji dokazuje da tvrtka ima perspektivu.

2. S takvim planom dogovoriti se s bankama o reprogramu duga, otpisu kamata, počeku otplate.

3. Kad je postignut dogovor s bankama, i ostali će vjerovnici lakše zamijeniti potraživanja u vlasnički udjel.

4. Angažirati konzultantsku tvrtku ako menadžment nije u stanju napisati održiv program restrukturiranja.

5. Naći sâm strateškog ulagača koji će dokapitalizirati tvrtku, nakon ulaska u EU tvrtku bi ‘za kikiriki’ mogli kupiti fondovi rizičnoga kapitala.

6. Ako tvrtka ne može opstati sama, rješenje je u akvizicijama i okrumpavanju pod kapom jedne velike kompanije.

Ulaganje uz otpis duga. Nažalost, zaključila je i to da ova godina neće doista biti godina restrukturiranja. Na odabranom je uzorku poduzeća utvrdila da je kod većine primjera vrijednost vlasničkoga kapitala negativna, da je pala vrijednost kompanija, da ih muči manjak kapitala i slaba dnevna likvidnost. Zaključuje stoga da će potencijalni investitor ulaganja uvjetovati otpisom duga. A to je, kako pokazuju aktualni slučajevi, nemoguća misija.

Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta još je pesimističniji. Upozorava da većina poduzeća nema tržište, nema strateške partnere i ne reagira na oporavak inozemne potražnje koji se dogodio u dijelu pretprošle i prošle godine.

• Sve što su naša poduzeća uspjela napraviti jest troškovno se prilagoditi, ali ona i dalje imaju isti proizvod, istu tehnologiju, isto tržište. To je najprimitivnije troškovno sažimanje, brutalno rezanje koje se kao bumerang vraća u rezanju potražnje. Bez strateškog investitora ništa se neće moći napraviti, jer on neće samo promijeniti vlasničku strukturu nego će otvoriti inozemna tržišta, dakle perspektivu. No bolje da investitora nađu sami, sada dok još upravljaju procesima, prije nego uđemo u EU. Takva poduzeća u cijeloj regiji uskoro će postati predatorska lovina raznih fondova. Tada restrukturiranje neće obavljati ni sadašnji vlasnici poduzeća ni država nego strani predatori – kategoričan je Lovrinčević.

Dodaje da je temeljni problem to što poduzeća u posljednjih pet godina nisu uspjela iznijedriti nijedan novi, konkurentan proizvod, žive na starim lovorikama kada su poduzeće (ili banku!) mogli prodati za dvostruku knjigovodstvenu vrijednost. Danas počinju shvaćati da su vlasnici ničega, da je kapital pojeden. Ekonomist Gustav Santini negdje je na tom tragu. On čak ne misli da toliko nedostaje novca koliko nedostaje ideja što s njim. Tek kada smo neke stvari identificirali, kreću investicije, ne obrnuto.

• Nama kronično nedostaje edukacija poduzetnika i menadžera, stvaranje tehnoloških ‘think tankova’, povezivanja znanja i gospodarstva. Tada bismo znali da je restrukturiranje proces stalnih promjena i prilagodbi, a ne prečac od točke A do točke B kada je kriza. Menadžeri su dosad već mogli poboljšati mnogo toga, bez dodatnog angažiranja kapitala. Kapital je posljedica restrukturiranja, ne uvjet – tvrdi Santini.

Dodaje da se potpuno nerazumijevanje značenja restrukturiranja pokazuje na aktualnim slučajevima poput Diokija.

• Da su radnici rekli: mi želimo raditi, umjesto dajte nam plaću, Dioki bi imao šanse. Imao bi šanse i da je menadžment sastavio održiv program, ali nije i time je zacemertirao sudbinu – poručuje Santini.

Upravo zbog manjka menadžmenta koji je sposoban odraditi istinsko restrukturiranje ovo je pravo vrijeme za procrtav konzultantskih kuća koje vode restrukturiranje.

Glavni je dobar program. Andrej Grubišić, osnivač i direktor tvrtke Grubišić&partneri, kaže da su radili tri financijska restrukturiranja i to iskustvo pokazuje da su kreditori imali mnogo više razumijevanja ako je poduzeće imalo dobar program. Nijedna se banka neće odreći potraživanja ako će poduzeće za dva ili tri mjeseca opet biti u istim problemima. Ali hoće ako plan srednjoročno drži vodu.

• Nema se tu što mnogo razmišljati, u nedostatku kapitala restrukturiranje se provodi tako da se barem dio potraživanja vjerovnika, najvećih ‘stakeholdera’, dobavljača konvertira u ‘equity’. Banke su najmanje spremne na takav ustupak, jer nemaju ljudje koji bi se bavili upravljanjem kompanijom. No ako im kažete: EBITDA će biti dostatna da u najgorem scenariju servisira trošak novca moguće je dogovoriti barem poček otplate. Hrvatske su kompanije kronično potkapitalizirane i moraju shvatiti da će se morati odreći lavovskog dijela vlasništva. Nitko neće uložiti kapital, zaboraviti potraživanja i ostati manjinski vlasnik – poručuje Grubišić.

Košćak zaključuje da je upravo to glavna prepreka restrukturiranju. Vlasnici i vjerovnici teško priznaju činjenicu da im kompanija i/ili potraživanja ne vrijede ili vrijede malo. A vrijedili bi više da su na vrijeme krenuli u proces.

Hrvatski Nestlé – Nepripremljeni su, predugo se čekalo zbog mentaliteta koji kaže da je restrukturiranje znak slabosti, a ne prilagodbe tržišnim okolnostima. Tko kaže da moraš biti u problemu da se restrukturiraš? Problem je i to što se ulazi u operativno restrukturiranje a da se nije napravilo financijsko. Ne shvaćaju da im treba financijska struktura koja ih neće potopiti – tvrdi Grubišić dodajući da velike kompanije poput Dalekovoda ili Nexea, unatoč golemim dubiozama, imaju daleko veće šanse naći investitora jer investicija manja od 10 milijuna eura stranim ulagačima nije zanimljiva. U svakom slučaju savjetuje da se stvar najprije riješi s bankama. Nitko neće uložiti kapital ako banke nisu rekli ‘amen’!

Lovrinčević je upravo zbog ulagača koji ne ulažu manje od deset milijuna eura uvjeren da sve to tumbanje neće izrodit bolje dane. Naše su tvrtke premalene, jedino je rješenje u akvizicijama i okrumpavanju.

• Nama treba hrvatski Nestlé, što znači da se kompanije poput Atlantica, Agrokora, Kraša, Podravke moraju početi sklapati u veće cjeline. Ista je stvar i s malim bankama. U protivnom ćemo prekasno shvatiti da smo vlasnici ničega – poručuje.

Već i površan pogled na statistiku pokazuje da zapravo nemamo ništa. Da bismo se vratili na istu konkurentnu poziciju na kojoj smo bili 2008. godine i da sustignemo Poljsku trebamo nadoknađiti prazninu od oko 22 posto BDP-a! Puževim nerestrukturiranim koracima za to će nam trebati cijeli jedan život. Ne shvate li kompanije da je krajnji čas priznati kako uistinu stoji stvari, Grubišić poručuje da će se za dobavu kapitala moći osloniti samo na ‘friends, fools & family’.