Home / Ostalo / FINALISTI INdoor KREATIVCA 2017.

FINALISTI INdoor KREATIVCA 2017.

Već mjesecima traju prilično agresivne kampanje poznatih osoba koje se bore za udomljanje napuštenih pasa pronađenih na ulici i smještenih po raznim domovima i centrima za životinje. Moje kolegice glumice, prijateljice i znanci koje djeluju javno, pa i ja sama, fotografirale smo se za kalendare držeći u naručju razne peske koji su željno tražili dom i čekali ljudsku ljubav, organizirale su se predstave u sklopu podizanja razine svijesti o tome kako treba, a kako ne treba tretirati životinje, potpisivale su se peticije, govorilo se javno, reagiralo. Ukratko, se progovorilo i, koliko god to nekima možda bilo naporno, dobro je da se kao normalna i socijalno prihvaćena vrijednost napokon postavi i poštovanje prema životinjama, ako već izostane ljubav.

Nakon što je pas Miško mučki ubijen jer su ga još uvijek neimenovani počinitelji natjerali da proguta petardu (koja mu je onda eksplozirala u ustima), nakon što je momak ljutit na svoju djevojku za osvetu bacio njezina pekinezera s prozora drugoga kata, nakon što su psi ostavljani tijekom skijaških praznika da se smrzn, počelo se vikati, prijetiti. No je li se počelo kažnjavati? Nisam sigurna, no čini se da su nas aktiviste za prava životinja kažnjavati počele individue kojima smeta što se, očito, želi stati na kraj vremenu kad se legitimno moglo maltretirati slabije od sebe, pa su se takvih dana pojavili navodi o otrovu postavljenom po mnogim zagrebačkim naseljima. Nevjerni Toma kakav jesam, isprva sam odmah nula rukom na bombastične medijske napise: pa tko bi živ postavljao otrov po parku gdje se mogu, uostalom, igrati i djeca? I zašto?

No histerija nije jenjala i, moram priznati, kad je moja prijateljica koja je zimis udomila psića iz virovitičkog skloništa pisala na Facebooku o tome kako joj pada na pamet da svoju kujicu u šatnju vodi ‘po zraku’, shvatila sam da se već danima osjećam – jednako. S jedne se strane pitam jesmo li svi žrtve površnoga medijskog terorizma (sad su psi popularni, pa je sve prijetnja njihovu uzvišenom veličanstvu čovjekova najboljeg prijatelja), a s druge me moja ludačka ljubav prema moja dva psa tjera na dodatni oprez pa se sad, dok se šećem po obližnjem parku, ponašam kao da smo na bojištu: izbjegavam mrač, panično ne mićem pogled s njih dvije da ne bi slučajno nešto progutale mimo moje kontrole, mobitelom fotografiram sve sumnjivo, uključujući ljubičaste zamrznute čarape u snijegu, bačene kobasice i tudi drek. Ukratko, ponašam se kao ludkinja. Svako malo dođe mi da se ispljuskom i opustim – i iskreno, većinu vremena mislim da sam nasjela na okrutnu šalu i masovnu ludost – no onda opet: što ako zbog hijnjene ležernosti na koju se sama prisilim izgubim Plavku i Lilu?

Između ljubavi kojom obasipamo pse javno već mjesecima i panična straha koji je postao jednako javan i popularan trebala bi postojati sredina. No kako se dolazi do toga? U uređenim društvima vjerojatno prirodno. U onome koje već stoljećima leluja između Beća i Bugarske, u kojoj je javno ritualno utapljanje pasa bilo atrakcija, nikako. Mi vlasnici možemo se samo nastaviti nadati da se neki HDZ-ovac s puškom neće useliti u susjedstvo i zaključiti da ga uznemirava naš pekinezer. Jesmo li normalni kad se za pse borimo kao da su najvažniji pripadnici našeg društva? Nismo. No ništa nam drugo ne preostaje. Samo se nadam da će uskoro sve životinje postati jednako popularne. I svi ljudi.