Home / Biznis i politika / Milanović i Karamarko – čistači svojih stranaka od svakoga konkurenta

Milanović i Karamarko – čistači svojih stranaka od svakoga konkurenta

Dvije najveće stranke vode dva talentirana učenika stare upravljačke škole Josipa Manolića. Milanović i Karamarko zbilja su izučili tehnike ovladavanja strankom i upravljanja ljudima.

O političkom angažmanu počinju razmišljati i ljudi koji su uvijek bježali od politike. Međutim, nikad nije bilo teže pokrenuti inicijativu a da nije povezana s lobijima koji su proizveli i održavaju i aktualno beznadno stanje na političkoj sceni.

Centar, koji je prirodno mjesto za nove inicijative, već je popunjen. Na njegovoj lijevoj strani već je smješten don Ivan Grubišić, bivši svećenik koji se stalno sukobljava s Crkvom. Baza mu je Split, ali ima prijateljsku mrežu u cijeloj Hrvatskoj. Mediji ga dižu na razinu moralne vertikale bez ijednog primjera te vertikalnosti. Unaprijed je proglašen pobjednikom u Splitu, samo je trebao odlučiti hoće li se kandidirati za gradonačelnika ili župana, izmišlja liste za europske izbore, kreira koalicije kao da je glavna stranka u državi. Već je medijski proglašen gradonačelnikom i prije kandidature. Onda je zaključio da mu je to preteško. Pa je odlučio da bi ipak bio župan. Svoju je odluku objasnio na osebujan način: ‘Bio sam župnik pedeset godina, županija je proširena župa, a župan je više kao neki župnik, ali ne u pastoralnom smislu.’

I nitko se nije smijao i nije ga ismijao. Čak ni oni koji su se rugali Ingrid Antičević Marinović nakon dojmljiva govora ‘pipl mast trast as’ u Europskom parlamentu. On je, jednostavno, samorazumljiva moralna vertikala. Čak i nakon što naknadno objasni da možda ipak neće biti župan čak i ako dobije izbore. Jer, to mu preteško pa će umjesto sebe postaviti nekog zamjenika.

Iz desnog centra ozbiljno vreba bivši Titov omladinac dr. Nikica Gabrić sa svojim Nacionalnim forumom. Nakon političke karijere u Savezu socijalističke omladine, profesionalne karijere u državnom zdravstvu i uspjeha u privatnom zdravstvenom biznisu dr. Gabrić nastoji se vratiti u politiku s položaja intelektualnog centra okupljajući oko sebe ponajviše već poznata, ali mahom potrošena lica koja su dosad bila i lijevo i desno i u centru, a i sad bi mogla sa svakim, samo da ponovno budu politički ‘in’.

No sa svakim novim korakom sve je razvidnije da je ta nova inicijativa samo još jedan proizvod savjetničkog tima predsjednika Josipovića, programiran kao buduće univerzalno koaličko rješenje: mogli bi pomoći SDP-u, sa Zoranom Milanovićem ili bez njega, a osobito bi mogli biti nova idejna snaga HDZ-a uspješno li ga Karamarko svesti na manje od petnaest-dvadeset posto glasova i pretvoriti u stabilnu retrostranku. A mogli bi i prije izbora sudjelovati i u nekoj tehničkoj vladi. Doduše, s količinom nastupa uvjerljivost im se topi. Ali u javnom mnijenju njihovo je mjesto centra i desnog centra rezervirano.

Dvije najveće stranke vode dva talentirana učenika stare upravljačke škole Josipa Manolića. Zoran Milanović i Tomislav Karamarko zbilja su izučili tehnike ovladavanja strankom i upravljanja ljudima. Milanović je očistio SDP od svake moguće konkurencije. Karamarko je na istom putu u HDZ-u. Na metodi smjene Jadranke Kosor i pozavdio bi mu i sâm učitelj. Obvezati njezine bivše suradnike da je prijave, zatim obvezati neke druge ljude da je osude praveći se da nema ništa s tim, to je ta stara škola. Ali to je škola koja guši i ubija stranku u društvu u kojem postoji kakav-takav izbor.

I SDP i HDZ sadržajno su prazni, a i trenutačno moćni šefovi neće dugo trajati. Milanović će trajati samo malo dulje od svoje vlade. Karamarko si je upravo smjenom bivše šefice stranke i vlade potpisao kraj, ali vjerojatno ne prije nego što stabilno izgubi sljedeće parlamentarne izbore, kad god bili. Lokalni izbori samo će pokazati dubinu političke krize, ali neće donijeti rješenje.

A što dotad? Je li moguć brz izlazak iz aktualne političke bijede, bezidejnosti i besmisla? Bojim se da nije, osobito ne društvenim nemirima ili prevratima. Naime, u ovako kontroliranom i upravljanom političkom prostoru i eventualna ‘revolucija’ bila bi upravljana i kontrolirana. A evolucija je uvijek tako duga i spora.