Premijerov neuspjeli skok s oklopnjaka nije slučajnost

Milanović je već mnogo puta ‘pao’ zbog krivih procjena. Počevši od uvjerenja da će investicije u kratkom roku izvući zemlju iz krize. Sad mora dobro procijeniti kakav treba biti popravni ekonomski program.

Sâm je premijer prije desetak dana priznao da je krivo procijenio da na početku mandata ne treba smanjiti plaće u javnom sektoru. Odlučio ih je smanjiti tek u veljači 2013., i to ponovno uz krivu procjenu da je dovoljno tropostotno smanjenje. Trebao je odmah ići na 10 posto. Kriva je bila i procjena da će javne investicije povući nacionalnu ekonomiju iz recesije. Može netko reći da je to bila kriva Čačićeva procjena, ali opet, onda je Milanović krivo procijenio komu treba vjerovati. Jednako je kriva procjena da se samo na treniranju strogoće prema poslovnom sektoru može zaustaviti pad ekonomskih aktivnosti. Bez oživljavanja poslovnog sektora ravno je samoubojstvu trenirati poreznu strogoću na jedva živim tvrtkama. Jednako se tako krivom procjenom, na primjeru predstečajnih nagodbi, pokazuje ideja da se neučinkovito sudstvo može premostiti nabrzinu montiranim pravnim konstrukcijama.

Pred premijerom je sad iznimno važna odluka, u kojoj ne smije pogriješiti u procjeni sadržaja i tajminga. Očito je da ekonomski program proizašao iz ‘Plana 21’ ne funkcionira. Milanovićev posebni savjetnik Slavko Goldstajn najavljuje ‘plan 5’. Novi generatori rasta još nisu ugledali svjetlo dana, ali Goldstajn računa na ‘aktivnije Milanovićevo vođenje Vlade’. To više i nije stvar izbora, nego realnosti. Od početka Kukuriku vlade premijerova je taktika bila da posao obavljaju ministri, a da on sâm ostane pošteđen od negativnih učinaka. Nakon godinu i nešto dana ministri su uglavnom potrošeni. Put nezadovoljstva otvoren je prema premijeru. Htio to Milanović ili ne, morat će se pojaviti u prvom planu. To što je sâm na RTL-u najavio smanjenje plaća javnom sektoru od tri posto, a tjedan dana poslije zbunio javnost kopernikanskim obratom da je kraj mjerama štednje, pokazuje da se već izlaže. Nažalost, tako već troši vlastiti kredit u javnosti i među ostalim ‘stakeholderima’. Premijer bi morao procijeniti da mu je nova ekonomska politika posljednja prilika prije nego što Hrvatskom zavladaju već vidljive obezglavljenost, smušenost i mahnitost.

Valja se nadati da je Zoran Milanović naučio lekciju kako nije dobro ići linijom manjeg otpora i poslušati prvog savjetnika koji mu se nade u blizini. Dobrodošao je Goldstajnov prijedlog, ali treba razmotriti sve mogućnosti na tržištu ekonomskih ideja. Bez odbijanja unaprijed onih koji nekomu nisu simpatični. Naravno da bi jedini pravi prioritet nove ekonomske politike bilo okretanje još živom dijelu industrije. Umjesto da mami imaginarno strane investitore, premijer bi svaki dan morao biti u drugom dijelu Hrvatske, posjećujući i bodreći poduzetnike koji razvijaju industrijsku proizvodnju namijenjenu izvozu. I vući sa sobom bankare da izvole odriješiti kesu. Politički savjetnici na to će reći da u tome nema dovoljno glasačkog potencijala. Ali vremena nisu obična. Kad bi premijer uvjerio najprije sebe, a onda i glasače, da će nas u sljedeće tri godine upravo izvoznici početi izvlačiti iz giba, mnogi bi to prihvatili. Istina je najjači spin! Svi drugi spinovi već su potrošeni. Jest, izvozno gospodarstvo na niskoj je razini, ali upravo se zato može dizati većim postocima. A to se onda, jelte, može iskoristiti i u predizbornim kampanjama. Zato bi bilo lijepo da premijer, ako već voli skakati s visina većih od dva metra, to drugi put učini s nekoga kontejnera napunjenoga hrvatskim proizvodima spremnima za ukrcaj za inozemno odredište. A ne s vojnog vozila uvezenog iz Finske.