Sexting i samo seks

Pornografiju kreiraju muškarci i predstavljaju im neistinitu sliku. Kad bi pravi ljudi učili druge o seksu, on bi bio kvalitetniji. Na makelovenotporn.tv–u postoji prilika za zaradu, koju u ravnopravnom omjeru dijele njezin tim i protagonisti objavljenih videa, jer se njih, nakon registracije, može unajmiti. Varate se ako mislite da je Gallop pretjerala u procjeni da ljudi imaju toliku potrebu ‘digitalizirati’ svoj seksualni život i svoje intimne radnje podijeliti s potpunim neznancima, jer u posljednje vrijeme raste broj proizvoda i usluga koji zadovoljavaju upravo te želje.

Primjerice, narod sa Zapada potpuno se pomamio za aplikacijom Snapchat. Britanski Guardian čak je objavio komentar s naslovom ‘U slavu Snapchata’, u kojem objašnjava da je to sjajan alat koji spašava našu osobnu budućnost od gluparija koje radimo kao tinejdžeri, ali i, dodali bi korisnici, poboljšava seksualni život. Naime, aplikaciju su kreirali studenti kao svojevrsnu zamjenu za dopisivanje pod satom, predavanjem i slično. Vlasnici aplikacije mogu razmjenjivati poruke i fotografije, ali tako što se ona nakon što je primatelj pročita briše iz memorije. To je čini idealnom za, vjerovati ili ne, ‘sexting’, snimanje intimnih djelova i lascivih poza bez straha da će primatelj jednom to iskoristiti protiv pošiljatelja ili će se, ako je riječ o zaista povjerljivom primatelju, na poruku samo – napaliti. Naravno, sa Sveučilišta Stanford stigao je komentar da aplikacija nije napravljena da bi zadovoljila maštu, ali se pokazalo da su je korisnici iskoristili upravo u te svrhe. U najbrajanju digitalnih predstavnika nove seksualne ere ne smije se zaboraviti na još jednu aplikaciju s početka 2013. o kojoj piše Independent. ‘Bang with friends’ ili ‘Ševite se s prijateljima’ instalirate kad želite objaviti nekom od svojih prijatelja da s njim ne želite samo bezazljeni ‘chit–chat’, već i neko konkretnije valjanje po postelji. Jedan od kreatora aplikacije objasnio je novinarima Independenta da je njihova ideja detabuizirati seks i potaknuti komunikaciju o seksu ili želju za njim.

Na tragu te želje je i ona apstraktnog umjetnika Jeremyja Browna, koji je popularizirao svoju neobičnu metodu izrade slika. Naime, jedne je, zamislit ćemo, tople, ljepote noći predložio svojoj partnerici da prazno slikarsko platno preliju bojom, a potom na njemu vode ljubav. Dama je pristala, a kao rezultat nastala je apstraktna slika koju je objesio ravno iznada kreveta u spavačoj sobi. Jednom je prigodom njegov prijatelj primijetio taj zanimljiv rad, pa mu je Brown odlučio darovati paket s opremom kako bi i sam mogao ‘naslikati’ iskustvo vođenja ljubavi. Ostalo je povijest, jer se oprema nazvana ‘Love is Art’ prodaje ko alva (u 50 tisuća domova već vise ta unikatna umjetnička djela). Istina, tu nije riječ o eksplicitnoj demonstraciji intimnoga ljubavnog čina pred publikom i/ili prijateljima, ali svakako golica maštu i daje naslutiti vodi li par ljubav nježno ili eksplozivno, koja je poza dominatna ili slično, i to samo na osnovi jedne slike obješene u spavačoj sobi. Iako se spomenuti inovatori razlikuju prema načinu na koji pristupaju temi, zajedničko im je mišljenje da bi konverzacija o seksu i seksualnim iskustvima trebala na duge staze povećati samopouzdanje ljudskih jedinki i naučiti ih kako uživati bez ograničenja. To im pomaže da se bolje osjećaju u vlastitoj koži i poboljšaju odnose sa svojim partnerima. To bi, na kraju, moglo utjecati na promjenu vibracije (da se tako ‘njuejdžovski’ izrazim) i stvaranje međuljudskog sklada. Ako je Cindy Gallop u pravu da budućnost možete izmisliti, ako je ne znate predvidjeti, onda će ona biti u znaku seksa i društvenog umrežavanja. Scenarij je to koji zvuči mnogo bolje od onih koje serviraju makroekonomisti, zar ne?

Čovjekov najbolji prijatelj. Nakon što je Miško ubijen jer su ga natjerali da proguta petardu, nakon što je momak ljutit na djevojku bacio njezina pekinezera s prozora drugoga kata, nakon što su psi ostavljani tijekom skijaških praznika da se smrznu, počelo se vikati i prijetiti. A tko je kažnjen? Već mjesecima traju prilično agresivne kampanje poznatih osoba koje se bore za udomljavanje napuštenih pasa pronađenih na ulici i smještenih po raznim domovima i centrima za životinje. Moje kolegice glumice, prijateljice i znanice koje djeluju javno, pa i ja sama, fotografirale smo se za kalendare držeći u naručju razne peske koji su željno tražili dom i čekali ljudsku ljubav, organizirale su se predstave u sklopu podizanja razine svijesti o tome kako treba, a kako ne treba tretirati životinje, potpisivale su se peticije, govorilo se javno, reagiralo. Ukratko, napokon se progovorilo i, koliko god to nekima možda bilo naporno, dobro je da se kao normalna i socijalno prihvaćena vrijednost napokon postavi i poštovanje prema životinjama, ako već izostane ljubav.

Nakon što je pas Miško mučki ubijen jer su ga još uvijek neimenovani počinitelji natjerali da proguta petardu (koja mu je onda eksplodirala u ustima), nakon što je momak ljutit na svoju djevojku za osvetu bacio njezina pekinezera s prozora drugoga kata, nakon što su psi ostavljani tijekom skijaških praznika da se smrznu, počelo se vikati, prijetiti. No je li se počelo kažnjavati? Nisam sigurna, no čini se da su nas aktiviste za prava životinja kažnjavati počele individue kojima smeta što se, očito, želi stati na kraj vremenu kad se legitimno moglo maltretirati slabije od sebe, pa su se tako ovih dana pojavili navodi o otrovu postavljenom po mnogim zagrebačkim naseljima. Nevjerni Toma kakav jesam, isprva sam odmah nula rukom na bombastične medijske napise: pa tko bi živ postavljao otrov po parku gdje se mogu, uostalom, igrati i djeca? I zašto? No histerija nije jenjala i, moram priznati, kad je moja prijateljica koja je zimis udomila psića iz virovitičkog sklaništa pisala na Facebooku o tome kako joj pada na pamet da svoju kujicu u šatnju vodi ‘po zraku’, shvatila sam da se već danima osjećam – jednako. S jedne se strane pitam jesmo li svi žrtve površnoga medijskog terorizma (sad su psi popularni, pa je sve prijetnja njihovu uzvišenom veličanstvu čovjekova najboljeg prijatelja), a s druge me moja ljudska ljubav prema moja dva psa tjera na dodatni oprez pa se sad, dok se šećem po obližnjem parku, ponašam kao da smo na bojištu: izbjegavam mrak, panično ne mičem pogled s njih dvije da ne bi slučajno nešto progutale mimo moje kontrole, mobitelom fotografiram sve sumnjivo, uključujući ljubičaste zamrznute čarape u snijegu, bačene kobasice i tudi drek. Ukratko, ponašam se kao ljudkinja. Svako malo dođe mi da se ispljuskam i opustim – i iskreno, većinu vremena mislim da sam nasjela na okrutnu šalu i masovnu ludost – no onda opet: što ako zbog hinjaše ležernosti na koju se sama prisilim izgubim Plavku i Lilu?

Između ljubavi kojom obasipamo pse javno već mjesecima i panična straha koji je postao jednako javan i popularan trebala bi postojati sredina. No kako se dolazi do toga? U uređenim društvima vjerojatno prirodno. U onome koje već stoljećima leluja između Beča i Bugarske, u kojoj je javno ritualno utapljanje pasa bilo atrakcija, nikako. Mi vlasnici možemo se samo nastaviti nadati da se neki HDZ-ovac s puškom neće useliti u susjedstvo i zaključiti da ga uznemirava naš pekinezer. Jesmo li normalni kad se za pse borimo kao da su najvažniji pripadnici našeg društva? Nismo. No ništa nam drugo ne preostaje. Samo se nadam da će uskoro sve životinje postati jednako popularne. I svi ljudi.

Zašto je dobro znati strani jezik ili dva? Ne samo zato da se ne osramotite kao zastupnica Antičević u Europskom parlamentu, nego jednostavno – da sudjelujete u životu današnjice. Kad je moj naraštaj (1981.) odrastao, engleski se napokon počeo podrazumijevati. Drugi strani jezik, nažalost, bio je opcionalan, a većina roditelja smatrala je ipak da je to preveliko opterećenje za djecu. Puštali su nas radije da igramo gumi-gumi i lovimo žabe u staklenke po poljima, da se igramo rata (prije nego što je pravi rat počeo), da vozimo bicikl i dolazimo kući nakon zalaska sunca razderanih koljena i hlača, s lovačkim pričama o tome kako je susjedov sin vozio tatin auto. To je bilo vrijeme prije kompjutorskih igrica, vrijeme prije televizora u dječjim sobama, vrijeme kad nas je uspavljivao jedan crtić prije Dnevnika. Vrijeme prije nego što je demokracija otvorila prozor u svijet i vrijeme prije nego što smo shvatili da hrvatski jezik govori samo četiri milijuna ljudi, a razumije ga još poneki milijun zahvaljujući srodnosti nekih slavenskih jezika. Danas, 30 godina poslije, doslovce poludim kad mi neki moj vršnjak ili čak, ne da Bože, mlada osoba kaže da ne zna engleski. ‘Što se čudiš’, pita me moja prijateljica, vlasnica škole stranih jezika, ‘pa Hrvati ne znaju ni vlastiti jezik!’

Hrvati su najreligiozniji narod Europe, uz Poljake i Irce. Bar tako tvrde popisi stanovništva. Živimo li doista tako? Jesmo li ponizni, skromni, zahvalni, jednostavni, pošteni? Ili smo tipična tranzicijska zemlja, puna kriminala, nemoralna, prostitucije i kršenja osnovnih božjih zapovijedi, od kojih bi neke trebale biti izbačene iz Biblije jer su nemoralne, no neke bi trebale biti ne samo božje nego i ljudske? Trenutačno se katolički puk bavi izborom novog pape – kao da će nam pomoći taj simbol, taj duhovni vođa na zemlji. Priznajem, katkad se teško okretati prema nebu i tražiti utjehu, a čuti samo mikropomicanje oblaka. I meni nekad treba dijalog. Ipak, i snaga i utjeha i ljubav u nama su, kao i moralni zakon. Koji god papa dođe, neće svakog od nas učiniti boljom osobom. To, avaj, moramo mi sami, kako god se izjasnimo na sljedećem popisu stanovništva.