Država treba povećati poticaje na stambenu štednju, a ne ukinuti ih

U posljednje vrijeme mnogo se govori i piše o državnim poticajnim sredstvima za stambenu štednju. Na jednoj od posljednjih Vladinih sjednica, na kojoj se razmatralo smanjenje proračunskih izdataka, raspravljalo se i o mogućnosti uklanjanja državnih poticajnih sredstava (DPS) za stambenu štednju. Rezultat rasprave bio je smanjenje DPS-a od 750 kuna (tj. 15 posto od maksimalnoga godišnjeg iznosa štednje od 5000 kuna) na 500 kuna po svakom članu sustava – štediši.

Postavlja se pitanje učinkovitosti DPS-a u stvaranju nove vrijednosti, povećanju gospodarske aktivnosti i otvaranju novih radnih mjesta. Neki autori tvrde da je DPS neodrživ jer se poticajima koriste dobrostojeći građani koji su već stambeno zbrinuti i postižu veće prinosne na štednju u odnosu na štednju u drugim financijskim institucijama. Drugi, koji znaju bit stambene štednje, s pravom tvrde da ona potiče razvoj gospodarstva, smanjuje akutnu nezaposlenost u građevinskom sektoru i, što je najvažnije, višestruko se u gospodarskoj aktivnosti vraća u državni proračun.

Ako se doista u državni proračun u sklopu gospodarske aktivnosti na ime poreza i doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje višestruko vraća DPS, tad je država postupila kao dobra gospodarica – DPS-om je pokrenula gospodarstvo. Prema HUB-ovoj studiji iz 2009., država je 2008. uložila 206 milijuna kuna i stvorila novu vrijednost od 640 milijuna, a porezni je učinak bio 447 milijuna. Od mnogo poticajnih sredstava isplaćenih iz proračuna i procijenjenih na 8,9 milijardi kuna tijekom 2008. na DPS je otpalo 200 milijuna kuna, odnosno 2,2 posto. Na temelju tih podataka može se nedvojbeno zaključiti da se jedino DPS višestruko vraća u proračun i da od njega smanjenja, a poglavito uklanjanja, ima mnogo više štete za gospodarski razvoj nego koristi.

Na temelju rasprave u javnim glasilima može se nedvojbeno zaključiti da pojedini sudionici u raspravi ne poznaju sustav stambene štednje i funkcioniranja stambenih štedionica. Tvrdnja ‘Socijalni transfer povećava nejednakost u društvu, slabi socijalnu koheziju te umanjuje potencijale gospodarskog razvoja. K tome, tim se proračunskim transferom, gdje se debelim guskama mažu vratovi, povećava proračunski manjak. Nije li absurd da se država zadužuje u inozemstvu kako bi darivala bogate građane i jačala njihovu luksuznu potrošnju?’ nije točna jer je DPS stvorio novu vrijednost, 3,11 puta veću od isplaćenog DPS-a, te je u proračun, zdravstveni i mirovinski fond uplaćeno 2,17 puta više od isplaćenog DPS-a.

Priljev novca omogućuje uplata štednih uloga i otplata kredita. Masa za dodjelu zbroj je uplaćenih štednih uloga i stalna otplata dodijeljenih kredita. Odljev novca iz mase za dodjelu nastaje raskidom, odnosno istekom ugovora o štednji, isplatom uštede i nakon ugovorenog roka štediši koji se koristi namjenskim kreditom stambene štedionice i isplatom ugovorenog kreditnog iznosa. Sustav je zatvoren i uravnotežen. Odnos između priljeva sredstava i dodijeljenih kredita mora biti u ravnoteži. Da bi sustav bio u ravnoteži, nužan je priljev štednih uloga štediša koji štede do 60 mjeseci iako se neće kreditno zadužiti.

Stoga je nužno poticati štediše da u stambenoj štedionici štede dugoročno, na rok od 60 mjeseci, i da stalno obnavljaju ugovore o štednji i održavaju masu za dodjelu kredita. Štediše u stambenoj štedionici koji se kreditno ne zadužuju omogućuju stalno stvaranje mase za dodjelu najpovoljnijih kredita s fiksnom i najnižom kamatnom stopom na tržištu financijskih usluga. Cilj stambenih štedišta jest transformacija varijabilnih kamatnih stopa u fiksne s pomoću DPS-a koji isplaćuje država i plasman prikupljene uštede u stambene kredite građana s niskim kamatnim stopama. DPS koji se isplaćuje štedišima koji štede radi štednje ključni je element sustava, a ne anomalija, jer sustav štiti od vanjskih utjecaja.

U hrvatski sustav stambene štednje uključeno je 600 tisuća članova ili oko 14 posto populacije, a u slične sustave u državama Srednje Europe tri puta više. Zaključno, DPS je ulaganje po načelu dobrog gospodara. Povećanjem državnih poticajnih sredstava povećali bi se broj članova stambenih štedionica i masa za dodjelu namjenskih kredita, stvorila tripot veća nova vrijednost, više nego udvostručio priljev u proračun i fondove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te povećali tržište građevinskih usluga i zapošlenost u realnom gospodarstvu.