Temperatura raste. Zapreke se pomalo ruše i tako dugo čekan datum sve je bliže. Posljednje izvješće Europske komisije, već se zna, bit će vrlo pozitivno, Slovenija je u procesu ratifikacije i, kako sada stvari stojte, Hrvatska će napokon postati 28. članica Europske unije 1. srpnja 2013. Taj datum Hrvatska i njezini građani očekuju s ponešto podijeljenim osjećajima: s jedne strane ponos i sreća što smo napokon uspjeli pridružiti se tomu slobodnom i razvijenom svijetu, s druge strane strah i strepnja od onoga što nas čeka u Europi, koja posrće pod teretom krize koja ne jenjava. Jer, naravno, takve smo mi sreće – u Uniju ulazimo u za nju vjerojatno najgorem trenutku otkako je uspostavljena. U vrijeme štednje i rezanja, latentnog sukoba između ‘bogatog Sjevera i siromašnog Juga’ (a mi smo Jug!), golemog izdvajanja europskog novca da se saniraju posrnule članice. Hoće li za nas nešto ostati?
Hoće, i to ne malo, bar kao što su nam obećali. Samo za prvu ruku čeka nas 600-tinjak milijuna eura, a u idućem financijskom razdoblju, dakle do 2020., Hrvatskoj će biti na raspolaganju 11,7 milijardi eura iz fondova EU. Zvuči fantastično, nešto što zauvijek rješava sve naše probleme. No, sad već mnogi znaju, jer je na raspolaganju bila i lova iz pretpristupnih fondova, da ti milijuni i milijarde nisu na raspolaganju tek tako – dodijeli uzmi! Zapravo, uzeti ih pravo je umijeće. Iskustvo prije priljbenih članica iz kruga tranzicijskih zemalja pokazuje da nitko nije uspio uzeti sve, daleko od toga, a među najuspješnijima je bila i jest Poljska. Zato je pitanje svih pitanja za Hrvatsku: kako doći do novca iz fondova EU, kako ispuniti sve uvjete, kako se probiti kroz šumu europskih propisa i osvojiti taj ‘jackpot’? Naime, kako danas stojimo, a svi su gospodarski pokazatelji loši, naša je jedina prilika u povlačenju tih obećanih nam milijardi eura.
