7 odabranih

Posljednjih su se dana o tezama iz dokudrame ‘Houston, we have a problem!’ Slovenca Žige Virca raspisali i američki mediji te počeli spekulirati o stvarnim vezama između dvojice kulnih državnika – Josipa Broza Tita i Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Svijet provocira priča da je mala balkanska zemlja početkom 60-ih godina 20. stoljeća imala svemirski program koji je prodala SAD-u za dvije i pol milijarde dolara i tako omogućila Neilu Armstrongu šetnju Mjesecom. Ima ih koji doista vjeruju da su nekadašnja Jugoslavija i SAD tada sklopili unosan posao. Hoće li film slovenskog redatelja Žige Virca ‘Houston, we have a problem!’ odgovoriti na pitanje je li bivša Jugoslavija imala svemirski program koji je prodala SAD-u, a koji je ‘Amere’ vinuo u svemir? Virc zbog ugovornih obveza ne može govoriti o tome, ali kad je prije godinu dana na Youtubeu najavio snimanje filma, izazvao je popriličnu znatiželju. Oko milijun ljudi pogledalo je što ima reći mladi slovenski redatelj čiji je film ‘Trst je naš’ bio 2010. nominiran za studentskog Oscara. Posljednjih su se dana o tezama iz njegove novije ‘dokudrame’ raspisali i američki medijski te počeli spekulirati o stvarnim vezama između dvojice kulnih državnika – Josipa Broza Tita i Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Još kao student Virc je snimajući film ‘Trst je naš’ za diplomski rad izazvao veliko zanimanje na prostoru bivše države i silno razljuto talijanske desničare zato što je mlada junakinja filma galopirajući na konju i noseći na glavi djedovu partizansku kapu ‘osvojila’ Trst. Virc je na premijeri filma u Sežani, namjerno održanoj u blizini talijanske granice, za hrvatske novine izjavio da se samo poigrao ‘nerazjašnjenim situacijama iz povijesti bivše Jugoslavije’. Prema usmenoj predaji predaka i na temelju proučavanja povijesnih dokumenata, Vircu se mnogo toga učinilo ‘zamračenim’. To što ga je talijanska desnica onda proglasila državnim neprijateljem broj jedan Virca nije omelo, ovaj put meta mu je SAD.

Iako je rođen u vrijeme bivše države, Virc nije stigao položiti ‘pionirsku prisegu’ niti učiti u školi hvalospjeve domovini; ‘najboljoj, najljepšoj, najuspješnijoj, najpametnijoj i najpravednijoj’ na svijetu. Ali je shvatio da je još svježu nostalgiju brojnih pripadnika ‘pionirskih generacija’ moguće umjetnički obraditi i financijski iskoristiti, što znači privući financijere filma i publiku u kino. Danas se to najlakše postiže provokacijom, ekskluzivnom idejom i nevjerojatnom pričom, a nema bolje od one da je mala balkanska zemlja, stijenjena između željeznog Istoka i demokratskog i bogatog Zapada, imala svemirski program, koji je prodala SAD-u za dvije i pol milijarde dolara.

Za jugoslavenski svemirski program Sjedinjene Američke Države navodno su doznale potkraj 1960. godine, otkupile ga u ožujku 1961., a dva mjeseca potom američki je predsjednik John Fitzgerald Kennedy najavio da se američki astronauti spremaju put Mjeseca. Navodno je taj program nastao u podzemlju zračne luke Željava, zračne vojne baze bivše JNA sagrađene u utrobi Plješevice na razmeđu Hrvatske i BiH, u koji je bivša država ulupala četiri i pol milijarde dolara. Riječ je bila o najsvremenijem vojnom objektu u ondašnjoj Europi, jedino je Švedska imala bolji. Prema njemu je sagrađena i Željava, zračna baza koja je mogla izdržati udar 20-kilotonske bombe, a u kojoj su bili stacionirani borbeni zrakoplovi i najbolji piloti bivše JNA spremni u svakom trenutku braniti državu od napada izvana. No, nažalost, 1991. godine obrušili su se na svoj narod, isti onaj koji još i danas plaća dugove za gradnju te vojne baze, koju je povlačeći se JNA razorila u svibnju 1992. Znalci su izračunali da se novcem uloženim u Željavu mogla sagraditi autocesta od Triglava do Đevđelije, ali nema ceste, ondašnje države, a ni Željave.

Hrvatski zračni prostor čuva NATO, a povijesni fatalizam BiH omilio se bjelovjekskim političarima pa ga njeguju i ‘krčme’ zajedno s lokalnima. Na naplatu stižu stari dugovi, a gomilaju se novi. Otkad je ‘svijeta i vijeka’ tako to biva; račun za povijesno glupe odluke uvijek plati puk iliti raja, ovisi o vokabularu s jedne ili druge strane granice.

Je li doista u utrobi Željave bivša Jugoslavija razvijala svemirski program? Virc svoj film ne temelji samo na maštariji, nego razgovorima s brojnim sugovornicima te radovima Hermana Potočnika, slovenskog znanstvenika čijih se tajnih dnevnika o svemirskom programu navodno 1947. godine dokopala bivša Jugoslavija. Potočnik, poznat i kao Noordung, sin generala austrougarske vojske, rođen je 1892. godine u Puli. U Mariboru je završio tehničku vojnu akademiju, studirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi.

Ipak, teško je povjerovati da je Amerikanac Neil Armstrong, prvi čovjek koji je 21. srpnja 1969. godine zakoračio na Mjesec, učinio to zahvaljujući svemirskom programu smišljenom u bivšoj Jugoslaviji. Budimir Lončar, veleposlanik i ministar inozemnih poslova bivše Jugoslavije, za takav program nije znao. Iako sam bio u tijeku mnogih događaja, nemam pojma o razvoju svemirskog programa u bivšoj Jugoslaviji. Mogu reći samo da je znanost bila forsirana, posebno vojno-strateška, jer se morao naći najbolji način za obranu države u slučaju napada SSSR-a. Zbog toga se nakon razlaza Jugoslavije i SSSR-a mnogo ulagalo u znanost. Na vojno-znanstveno-istraživačkim programima radili su brojni znanstvenici i generali inženjeri, ali svi su pokojni osim generala Zlatka Rendulića. Vojska je surađivala i s institutima ‘Ruđer Bošković’ iz Zagreba i Vinča iz Beograda, koji su bili neovisne znanstvene institucije, ali su korištene usluge njihovih znanstvenika i rezultati istraživanja – kaže Lončar.

Zlatko Rendulić, 92-godišnji umirovljeni general JNA, dipl. ing. strojarstva i aeronautike, u jednom je intervjuu za Vircov film izjavio da ‘ako nije riječ o satiri, onda jest o gluposti’.

Jugoslavenski svemirski program navodno je nastao u podzemlju zračne luke Željava, zračne vojne baze bivše JNA sagrađene u utrobi Plješevice na razmeđu Hrvatske i BiH, u koji je bivša država ulupala četiri i pol milijarde dolara.

Gradnja Željave, najveće vojne zračne baze bivše JNA, neslužbeno nazvane ‘bihački aerodrom’, i druge najveće u Europi, završena je 1968. godine. Bila je jedan od najskupljih strateških vojnih objekata od četvrtdesetak njih na koje je bivša država potrošila navodno 90 milijardi dolara. Četiri i pol milijarde dolara potrošeno je na gradnju šifriranog ‘Objekta 505’, odnosno Željave, građene prema uzoru na švedsku vojnu bazu istoga tipa, a projektirali su je 1954. pukovnik dr. Ljubo Kodelja i potpukovnik Vladimir Smirnov. U podzemlju su bile tri galerije širine 20, a visine osam metara, tuneli su se protezali dužinom do tri i pol kilometra, bilo je mjesta za 58 borbenih zrakoplova, skladišta raketa i bombi, spremnike goriva, elektrogeneratorska postrojenja, rashladni sustav; temperatura u podzemlju bila je 18°C, restoran, liječnička ordinacija… Unutrašnjost je bila opremljena razglasonom i videonadzorom, a svaka prostorija odvojena teškim pancirnim vratima. Baza je bila potpuno opskrbljena za mjesec dana samostalnog djelovanja bez pomoći izvana. Na njenom vanjskom dijelu bilo je pet pista, radarski sustav i meteorološka postaja. U Željavi je bio smješten 117. LAP, lovačko-avijacijski puk, sa 124. i 125. eskadrilom, naoružan najmodernijim zrakoplovima MiG-21, koji su stalno bili pod zemljom, te 352. izviđačka eskadra, koja nije bila u sastavu 117. LAP-a. Jedan od željavskih migova danas je izložbeni eksponat u austrijskom vojnom muzeju, a riječ je o onome kojim je Rudolf Perišin, odbivši bombardirati vlastiti narod, napustio JNA odletjevši u listopadu 1991. u Austriju. U Željavi su bili stacionirani najbolji piloti JNA i kad su upravljali migovima, samo rijetki u vojnom sustavu mogli su radiokontaktom utvrditi, prema pilotovu identifikacijskom broju, o kome je riječ i iz koje je vojne baze zrakoplov. Bivša JNA je, povlačeći se, u svitanje 16. svibnja 1992. godine s pedeset tona eksploziva razorila Željavu.