Pohvalno je što Vlada izrađuje strategiju upravljanja i raspolaganja državnom imovinom. Pogrešno je što nekoliko mjeseci prije nije izašla s ‘polaznim osnovama’. Pa da se o njima povede načelna rasprava.
Naše teme. Tako se zvao stručni časopis Centra za idejno-teorijski rad SKH koji je izlazio do početka 90-ih. U posljednje vrijeme češće ga se sjetim. Jer bio je dio tadašnjega političkog odlučivanja. Pojednostavljeno, kad bi se pojavio problem o kojemu je trebalo politički odlučiti, najprije bi nekoliko autora napisalo stručne radove za Naše teme. Onda bi to bila (indirektna, neformalna) podloga za referate koji su se pripremali za sjednicu republičkoga Centralnog komiteta. Pa bi sjednica trajala dva dana. Nakon dugih rasprava u dimom ispunjenoj velikoj dvorani Kockice Predsjedništvo bi donijelo zaključke kojih se republička vlada poslije više-manje držala.
Kolege iz redakcije upozorili su me da budem oprezan s tim sjećanjima jer bih, poput premijera kad govorim o ‘Špičkovini i Vukovini’, mogao biti krivo shvaćen. Bez obzira na rizik, praksu iz propalog socijalizma navodim kao povod za tezu da danas, u kapitalističkoj Hrvatskoj, nedostaju prethodne rasprave.
Danas se sve radi nabrizinu. U Vladi ili nekomu ministarstvu uoče problem. Onda ministar između dva druga sastanka sazove suradnike, podijeli im zadatke i rokove za izradu nacrta prijedloga zakona (tako se to zove). Nađu se za dva tjedna, prekriže neke stvari, dodaju druge, pokažu to na Vladinoj koordinaciji… Ako je stvar šakljiva, u medije puste pokusne balone, malo dorade nacrt, provuku ga kroz Vladu, pošalju u Sabor na brzinsko čitanje. Održi se više-manje formalna javna rasprava, zakon se prihvati… i onda počinje mučenje jer je nekvalitetan, nedomišljen i u sudaru s drugim zakonima. Za strateško promišljanje nema ni jedne ‘agencije’, a stotine ih je za provedbu nabrizinu smišljenoga!
Već čujem one koji posprdo pitaju: ‘Pa zar hoćeš da vratimo one postupke iz socijalizma?’ Neću. Ali volio bih da se stvari dublje promišljaju. Primjerice, onako kako se to radi u Europskoj uniji. Nemaju ondje Centar za idejno-teorijski rad koji bi izdavao časopis Naše teme, ali imaju ‘non-papers’.
Kad se želi riješiti delikatno pitanje, u Bruxellesu često u optjecaj puste svojevrstan radni materijal, tj. ‘non-paper’. Nitko ga ne potpisuje. On služi kao podloga, što bi se kod nas reklo, za prethodnu javnu raspravu. Nije to bedasto. Kad se zna tko je autor, svaka kritika uzima se i osobno; kad nema autora, nema ni povrijeđenog ega.
