Srbija pokušava iskoristiti raskorak tvrde njemačke i američke politike sa sklonijim Britancima i Füleom. Za unutarnje potrebe napuhava nacionalnu dramu, koja više nikog ne impresionira.
Europska integracija Srbije i susjedstva bit će dugotrajna i neizvjesna. Hrvatska tako (p)ostaje granična država EU, pa bi bilo vrijeme da tomu prilagodi svoju regionalnu politiku. I, po mogućnosti, ugraditi u nju bar malo nacionalnog interesa.
Osni krug pregovora u Bruxellesu je pod pokroviteljstvom EK sazvan osmi krug pregovora srpske i kosovske državne delegacije. O njegovu rezultatu ovisi hoće li ministri država članica EU dati zeleno svjetlo za početak srpskih pristupnih pregovora i kosovskih pregovora o stabilizaciji i pridruživanju EU. Pritom Njemačka, uz čvrstu američku potporu iz pozadine, inzistira na tome da Srbija prije toga riječi i djelom prizna neovisnost Kosova, kao uvjet za određivanje datuma početka pregovora. Velika Britanija i politički joj bliske članice EU nastoje tradicionalno dobiti što veće popuste za Srbiju i što prije otvoriti pregovore, možda kao dar za Vidovdan, odnosno neposredno uoči hrvatskog ulaska u EU. Zato njemački i američki predstavnici bdiju nad vanjskopolitičkom ministricom EU, britanskom barunicom Catherine Ashton, koja vodi pregovore, i nad jugofilnim povjerenikom za proširenje Štefanom Füleom, koji ih priprema, da ne olabave uvjete. A Srbija iskorištava te razlike i za unutarnje potrebe napuhava nacionalnu dramu, koja više nikoga osobito ne impresionira jer je pročitana.
