Državnu imovinu treba evidentirati, popisati, procijeniti i na njoj zaraditi

Koji je cilj Strategije? S napuštanjem socijalizma usredotočili smo se samo na društvene stanove i trgovačka društva, drugi oblici imovine kao što su pomorsko dobro, mineralne sirovine, turističko zemljište, robne rezerve, razna prava, koncesije bili su zanemareni. Međutim, i to su važni resursi koji se moraju staviti u funkciju razvoja. Imovina sama po sebi ne rješava ništa ako iza nje ne stoji ideja, plan, strategija. Ako toga nema, onda je ona najčešće predmet špekulacija, a nama je cilj da takvo špekulativno razmišljanje pretvorimo u razvojno. Dovoljno je znati da raspoložimo s više od pet tisuća kilometara pomorskog dobra, to su golemi resursi za razvoj.

Neće li ti resursi zbog financijskog stanja zemlje više poslužiti za punjenje državnog proračuna, a manje za razvoj? Naravno da ćemo imovinom vraćati i dugove. Ako imamo bogate resurse, a istodobno je resurs radne snage opterećen porezima i doprinosima te 60 posto većom bruto cijenom rada od sličnih zemalja, što nam ruši konkurentnost, nije li logično i pravedno da svi resursi počnu pridonositi financiranju? Europska statistika o velikoj državnoj imovini i njezinu malom doprinosu potvrđuje koliko je mrtvog kapitala oko nas.

Koliko trenutačno ta imovina pridonosi proračunu, a koliko bi mogla? Danas je samo 0,7 posto BDP-a, toliko proračun na godinu službeno uprihodi od državne imovine. Od nas više zarađuje i Slovenija, u kojoj je udjel državne imovine u BDP-u 44 posto; u Hrvatskoj je to 68 posto. Pod egidom zaštite prirode Velika Britanija zadržala je samo sedam posto imovine, kod nas je ona veća od 36 posto. Hrvatski standardi ponašanja morat će se sve više voditi europskim, tržišnim kriterijem. Državna imovina razvijenih zemalja nekoliko puta više pridonosi financiranju nego što je to danas slučaj u Hrvatskoj.

Kad bi se ujedinjeni podaci mogli objaviti? Čim se zakon prihvati, raspisat ćemo natječaj. Od nekoliko tvrtki koje se time bave, IBM Consultinga, HP-a, IN2 i Apisa, tražili smo da nam dostave ideje. Sve one imaju veliko iskustvo, no naš je popis imovine malo teži slučaj. Nitko nema to iskustvo prelaska iz društvene imovine, pri čemu je postojalo zakonsko pravilo da je nešto ničije. Popis se može sastaviti u godinu dana, i to uz nevelika sredstva, s desetak milijuna kuna ulaganja jednokratno. Nakon toga sustav se može održavati s dva do tri milijuna na godinu.

Koliko ta brzina kolidira sa situacijom u katastru i zemljišnim knjigama? Nimalo, jer od 1,7 milijuna čestica uredno je oko 1,2 milijuna, dakle već je sada oko dvije trećine čestica čisto. Postoji dokumentacija za šume i poljoprivredno zemljište, to je već dio registra; Ministarstvo kulture napravilo je popis kulturno-umjetničkih dobara, tako da nema kolizije.

U klasifikaciji državnih tvrtki one u strateškom interesu nisu namijenjene prodaji, osim ako se zakonom ne odredi drukčije. To znači da se zapravo sve može prodati? Ta imovina nije namijenjena prodaji, ali ako to bude potrebno i ako se o prodaji bude donosio zakon, o njemu će se javno raspravljati. Dio dugova zemlje morat će se vraćati prodajom imovine, što se povezuje s odlučivanjem o proračunu za svaku godinu. Raspolažanje prirodnim resursima morat će se uskladiti i sa zakonodavstvom EU. Smisao je strategije da uravnotežimo dva interesa, nacionalni i ekonomski, sačuvamo važnu imovinu za buduće naraštaje, ali i da se njome sada koristimo racionalno.

Koji je interes važniji? Nema važnijega, moramo naći kompromis između ta dva interesa, država se drukčije ne može voditi odgovorno.

Koji je onda interes u prodaji tvrtki poput HPB-a ili ACI-ja osim čisto proračunskoga? Gdje je tu nacionalno i ekonomsko? Nitko ne taji da se Croatia osigurane i HPB prodaju zbog proračunskih razloga. Ta društva već posluju u tržišnim uvjetima, a nisu monopolii. U proračunu za ovu godinu ti su prihodi već planirani. Kad je riječ o tvrtkama poput ACI-ja, naglasak nije na prodaji. Tražimo restrukturiranje, dokapitalizaciju pa tek onda potencijalnu prodaju. Očekuje se da društva iz te grupe ulažu u razvoj, investicije i istraživanje s visokom dodanom vrijednošću. Velike su mogućnosti dokapitalizacije ACI-ja i njegova brzog rasta.

Kako financirati razvoj takvih tvrtki kada država nema kapitala, a strani ulagači ne dolaze? Neće li one na kraju ipak na jeftin bubanj? Država može ACI dokapitalizirati s dvadesetak dodatnih lokacija. Mirovinski fondovi, dio banaka te institucionalnih ulagača zasigurno su zainteresirani za ulaganja.

Ujediniti upravljanje državnom imovinom znači ministarstvima, koja su sad podijeljena po koaličkim partnerima, oduzeti javna poduzeća. Kakvi su izgledi da ih mirno puste? Ulaskom u EU pristali smo na neka pravila ponašanja, to je naš izbor, a taj izbor podrazumijeva razdvajanje regulativne i upravljačke funkcije državne uprave. Nakon 1. srpnja pravila EU i sudsko praksa vrijedit će i za nas. U mnogim praktičnim stvarima tržište će regulirati EU, ne nacionalne ili lokalne regulative, i toga moramo biti svjesni.

Kako će se onda upravljati javnim poduzećima? Zanimalo nas je kako je to riješeno u većini zemalja EU. Ondje je to najčešće riješeno ili s pomoću holdinga ili središnje vlasničke jedinice države. Holding u ovom trenutku ima previše nega.

Tko će jamčiti da će sa Strategijom biti drukčije? Otprišlike 40 milijuna kvadrata zemljišta dodijeljeno je poslovnim zonama kojih gotovo nema, mnogo je dodijeljeno lokalnoj zajednici bez nadzora… Dosad nije bilo nadzora ni sankcija za odstupanje od ugovorenoga pri dodjeli zemljišta i to je jedan od problema. Drugi je problem to što nemamo parcele spremne za velika ulaganja jer je u prostornom planiranju pobjedila logika kompromisa parcijalnih interesa u užoj zajednici. Posljedica? Država je zemljište darovala lokalnoj zajednici, lokalna se zajednica povodi za parcijalnim interesima, a ulagač nema vremena godinama se pogađati za svaku sitnu parcelu. U planiranju moramo znati gdje se, na kojem području, može sagraditi veća tvornica. Ne bude li lokalna zajednica postupala kako je ugovoreno, bit će sankcionirana, što se do sada nije činilo. Posljednjih pet-šest godina takva su darovanja prolazila ispod radara, nitko nije znao koliko je toga država dala, za to nije bilo natječaja. Zakon o poduzetničkim zonama, koji je u izradi, uključio je i taj problem i traži sankcije.

Hoće li ulagač, kad zapne kod lokalnog šerifa, moći potražiti zaštitu države? Pokrenuta je inicijativa promjene Zakona o prostornom planiranju, to će biti najbolja zaštita. Ondje gdje lokalna zajednica ne želi planirati prostor od kojeg će živjeti to će učiniti država. Ne može se više dogoditi da cijele županije odbijaju prihvatiti odlagalište smeća. To nije odgovorno ponašanje! Mnogi bi ulagači pak htjeli doći do imovine samo zato da bi je mogli iskoristiti kao kolateral da bi se zadužili. Evo i primjera: na Silbi smo imali mnogo zahtjeva da se kupi odmaralište beogradske poduzeća. Zainteresiranim smo poručili da ga ne mogu kupiti jer je ta imovina predmet sukcesije, no da ga mogu unajmiti i upotrebljavati dok god žele. Svi su to odbili.

Može li Strategija promijeniti takav mentalitet? Koncept je da vlasništvo bude centralizirano, a upravljanje decentralizirano, ali pod kontrolom. No prije toga treba sve dovesti u red jer je mnogo državne imovine i u ustanovama kojima je RH osnivač, od HAZU-a, raznih zavoda do bolnica. Tom se imovinom upravlja netransparentno. Iako se financiraju izravno iz proračuna, dio ustanova prodaje ili iznajmljuje imovinu bez suglasnosti. Pojedinačno to nisu veliki iznosi, ali kad se sve zbroji, država je sigurno ‘kraća’ za nekoliko milijardi kuna.

Koliko bi onda proračun mogao uprihoditi nakon što se sve popiše? Proračun sad ostvaruje oko 0,7 posto BDP-a. Švedska, primjerice, uspijeva uprihoditi čak četiri posto. Da to podignemo samo na dva posto, ministar Linić iduće godine ne bi imao ovakvih problema s proračunom. Zbog tako malog udjela zarađe od državne imovine dobili smo i packe Svjetske banke koja nas je pitala kakvo smo mi to ‘poduzeće’ s bilancem bez potraživanja. Potraživanja države često nisu transparentna, kao i ona lokalne samouprave. Cilj je evidentirati i popisati svu imovinu. Tek tada moći ćemo procijeniti koliko se od nje može uprihoditi.