Sustav zreo za predstečajnu nagodbu. Mantra ‘reži, dereguliraj, privatiziraj’, potraga za sve jeftinijom radnom snagom, uništavanje proizvodnje i radnih mjesta u domicilnim zemljama… jednostavno su se iscrpili. Zato što temelji funkcioniranja kapitalizma nisu jednako čvrsti u lokalnoj i globalnoj ekonomiji, u 19. i 21. stoljeću.
Kapitalizam je postao čudovište. To što je poznat ne znači da je manje opasan. Na globalnoj razini vlada golema neravnoteža, za koju krivnja ne može pasti na socijalne skupine u nerazboritim, korumpiranim zemljama kakva je i Hrvatska. Što nam onda preostaje? Njegovati postojeći sustav nedjelotvornim opcijama štednje i/ili potrošnje? Ili izmisli novu, nikad viđeno čudovište, aktivirati novu svijest, krenuti putem kojim se još nije išlo.
Ovo je mojih pet minuta! O kapitalizmu smijem reći sve što mišlim. Mjesecima već dosadujem s tezama da kapitalizmu treba ozbiljan krojač. Predstečajna nagodba čak. Unatoč tome što se globalni ‘think tank’ vrti oko iste dvije, davno podane osi – potrošnje i štednje. Treba nam treća, nova. Nažalost, upravo je tu ‘kvaka 22’ i razlog zašto bi svi da se sve samo zagladi i da sve bude po starome, utabanome.
Bilo je to davno, još u srednjoj školi kad sam dobila prvu lekciju o mentalnim ograničenjima s kojima razmišljamo o svijetu oko sebe. Profesor psihologije zamolio nas je da zamislimo najstrašnije čudovište, onu noćnu moru nakon koje se više ne usudimo zaspati. Svatko je izrecitirao svoju viziju čudovišne strave, no koliko god dali mašti na volju, nitko nije mogao smisliti ništa nevideno. Ništa izvan vidokruga poznatog. Da, čudovišta su bila jeziva, ali imala su ruke, noge, peraje, zube, rogove… sve ono što je poznato našemu taktičnom i vidljivom svijetu. Za viziju nepoznatoga, nikada viđenoga, trebalo je napustiti naučene obrase. Ali, k vragu, nitko nas nikada.
