BULGARI

Nedavna zapljašena imovine braće Bulgari, do prije dvije godine vlasnika poznatoga draguljarskog brenda, samo je dio opsežne akcije koju provode talijanski poreznici ne bi li stali na kraj malverzacijama poznatih i moćnih kompanija. Tvrtka je maštovitim prebacivanjima od 2006. do 2011. od poreza ‘spasila’ 46 milijuna eura. To što su je braća 2011. prodala Louisu Vuittonu nimalo nije zbunilo agilne poreznike.

Koliko učinkovita i odlučna država može biti kad presuši proračunsko vrelo, a agencije za kreditni rejting i vjerovnici pušu za vratom, pokazala je nedavno Italija. Tamošnja je financijska policija zaplijenila imovinu braće Bulgari, predsjednika Paola i potpredsjednika Nicole, šefa Odjela za satove i nakita u LVMH-u Francesca Trapanija te višeg direktora tvrtke Bulgari Maurizia Valentinija, vrijednu 46 milijuna eura. Kao opravdanje agilni su poreznici naveli osnutak kompanija u Nizozemskoj i Irskoj s isključivom svrhom prikrivanja prihoda od otprilike tri milijarde eura od 2006. do 2011., što za državu znači dividende od 293 milijuna eura, odnosno 46 milijuna neoporezovanih eura. Taj četverac već je neko vrijeme pod istragom zbog sumnji u poreznu prijevaru, a zapljena je, očito, rezultat te istrage. Iz vlasnika, Louisu Vuitton Moët Hennessyja, koji je prije dvije godine ‘progutao’ poznati draguljarski obrt obitelji Bulgari za industriju rekordnih 3,7 milijardi eura, potvrdili su kontakte s vlastima, ali nisu željeli imenovati zaposlenike na koje su se odnosili ti kontakti.

Naravno, izrazili su uvjerenje u neosnovanost optužbi i nevinnost svojih zaposlenika, bez dubljih objašnjenja, a u Bulgariju su objasnili da su kompanije u Irskoj i Nizozemskoj prave kompanije koje imaju stratešku ulogu i zapošljavaju 300 ljudi. Na udaru nemilosrdnih inkasatora u Italiji, koji već neko vrijeme njuškaju po velikim kompanijama većinom u stranom vlasništvu jer su valjda tek nedavno shvatili da se na sve strane mulja s porezom, našli su se bankovni računi, police životnog osiguranja, dionice i nekretnine, među kojima i neke vrlo skupe u središtu Rima, premda ne i glavna prodavaonica u Ulici Condotti. Porezno stezanje tako ostavlja sve više ljudi bez daha, uključujući one koji su se naviknuli disati punim plućima.

Mnogima su još u sjećanju svježe afere u Britaniji u kojoj su tek nedavno primijetili da kompanije poput Starbucksa, Googlea ili Amazona plaćaju neobično malo poreza u odnosu na svoje prihode i promet. Štoviše, priča sa Starbucksom poprimila je pomalo bizaran oblik kad su u kompaniji samoinicijativno odlučili platiti veći porez nego što su morali, zaračunavši sami sebi dodatnih 16 milijuna dolara, sve da bi smirili bijes političara i javnosti. Braća Bulgari pak nisu bila tako široke ruke prema domovini, njima je trebalo malo snažnog poticaja.

Zgodna je informacija da su još prošle godine Bulgarije i njihov nećak Trapani, koji je samostalnu kompaniju vodio od 1984. do prodaje 2011., odlučili prodati majušni udio u LVMH-u čije su dionice dobili pri prodaji obiteljskog biznisa francuskom divu, navodno kako bi se pobrinuli za poreze i neke druge troškove. Grupa je imala dobru godinu, love nikada dosta, no zbog poreznika na vratima braća su odlučila prodati oko 558 milijuna eura vrijedne dionice premda im je u rukama ostalo 2,7 posto udjela, dovoljno za prvi ulazak na Forbesov popis najbogatijih ljudi na svijetu. Kako su stvari krenule, i poreznik guli kožu, vjerojatno i posljednji. Osim Nizozemske i Irske u kontekstu premještanja prihoda iz Italije spominje se Švicarska, i to zbog plaćanja niže stope poreza od talijanske. Prošetali su se financijski policajci početkom godine i po uredima Luxottice, najvećega svjetskog proizvođača naočala, a ‘zemljaci’ i kolege iz modne industrije Dolce&Gabbana u sudskoj bitki dokazuju da nisu izbjegavali porez nakon što je otkriveno da svoje brendove prodaju podružnici u Luksemburgu za trećinu tržišne vrijednosti, ‘ušparavši’ 416 milijuna eura poreza. Tu je i akcija oduzimanja 65 milijuna eura imovine, među kojom je bio i dvorac iz 16. stoljeća obitelji Marzotto zbog dubioza u prodaji još jednog poznatog modnog brenda Valentina 2007.

Kad je riječ o Bulgarijevu knjigovodstvu, irska podružnica zabilježila je 693 milijuna eura prodaje 2011., većinom drugim tvrtkim poslovnim jedinicama; samo 34,5 milijuna odnosilo se na prodaju u Italiji, a na kraju godine Irska je ispostava drugim podružnicama dugovala 121,7 milijuna eura. Sustav funkcionira tako da irska kompanija dobit od svoje prodaje premjesti iz Irske unutarkompanijskim isplatama drugim podružnicama na mjestima kao što su Bermudski Otoci, Švicarska i Kajmanski Otoci, ali kružno preko Nizozemske da bi se izbjeglo plaćanje naknade Ircima. Iako sa specifičnim razlikama, svi se u osnovi koriste tim sustavom premještanja novca između različitih podružnica dok se ne postigne najisplativiji porezni ishod.

Bulgari je samo nekoliko dana prije zapljene dobio novog šefa, donekle da bi se izvukao maksimum iz kupnje u kojoj je prije dvije godine LVMH platio čak 60 posto premije na tadašnju vrijednost Bulgarijeve dionice. Jean-Christophe Babin, šef brenda TAG Heuer, također u LVMH-ovu portfelju, preuzeo je tu funkciju od Michaela Burkea, imenovanog na mjesto direktora cijele grupacije nakon što je tu dužnost samo jedan mjesec obnašao Jordi Constans, koji je zbog zdravstvenih razloga morao otići. Sve u svemu, unuci Sotirija Bulgarija, grčkog srebrara izvornog imena Sotirios Vulgaris, očito su napravila sasvim dobar posao u Italiji prodavši brend pravodobno i ostavivši drugima da se brinu za cijedenje love iz njega.

Stari je Sotirio u Italiju došao 1880. s Krfa, kao potomak duge linije srebrara, gdje je pokrenuo posao s partnerom kojeg se riješio već četiri godine poslije i otvorio trgovinu s raznim srebrnim proizvodima.

Da usprkos šokiranosti optuženih, ne samo u Bulgarijevu slučaju nego i u drugima, ima istine u tvrdnjama vlasti, dokazuju maštoviti izrazi koje su kompanije poput Googlea, Yahooa i Cisco Systemsa smislile kao opis svojim poreznim makinacijama. Tako u njihovoj knjigovodstvenoj praksi postoje termini poput ‘nizozemskog sendviča’ ili ‘dvostrukog Irca’, karakterističniji za jelovnike i tvrde porišće. Google, recimo, oglase prodaje iz ureda u Dublinu, ali dobit od njih provlači kroz nizozemsku podružnicu pa onda na račun na Bermudima, gdje je kompanija 2011. prenijela pozamašnih 10 milijardi dolara uštedivši oko dvije milijarde na porezima. I on se našao na radaru talijanske policije još u studenome kad su u Milanu pretreseni njegovi i Facebookovi uredi.

Treći naraštaj, Giorgiovi sinovi Paolo, Gianni i Nicola, odgovoran je za izlazak iz Italije i početak međunarodnog širenja. U skladu s luksuznim imidžem Bulgari otvara prvu međunarodnu trgovinu 1970. na njujorškoj Petoj aveniji; do kraja desetljeća pridružit će joj se trgovine u Parizu, Ženevi i Monte Carlo. Te su godine možda i zlatne za Bulgari jer učvršćuje svoju snagu i domaći maštovitim dizajnom, probijajući se do najpoželjnije klijentele, one holivudske. Njegov nakit nose Sophia Loren, Audrey Hepburn, Kirk Douglas i Elizabeth Taylor. Pretposljednje desetljeće prošlog stoljeća obilježeno je stagniranjem kompanije i svađama trojice braće koje su rezultirale otkupljuvanjem Giannijeva udjela i zabranom uporabe brenda Bulgari; 90-e i novo stoljeće pak donose obnovu i diverzifikaciju brenda na druge proizvode poput parfema i kravata pod sigurnim Trapanijevim vodstvom. Premda su intenzivno sudjelovala u stvaranju i razvoju obiteljske kompanije, braća očito nisu bila previše emotivno vezana uz brend koji je u obiteljskim rukama bio više od stotinu godina pa su ga 2011. jednostavno odlučila prodati, vjerojatno zaključivši da je u današnjem svijetu nemoguće izbjeći veće ribe, osim ako sâm nisi veća riba. Valja još samo dati caru carevo.