Deset mjera kojima Hrvatska neće zaštiti domaću proizvodnju u EU. Spora i neučinkovita administracija, najveća boljka hrvatske konkurentnosti, mogla bi biti glavni adut u obrani od napada konkurentske proizvode i usluga! Ako Francuzima treba šest mjeseci da obeshrabre našu kompaniju, koliko li će tek Francuzi čekati naš odgovor!
EUROLOGIJA. Liderov novinarski izvidnik na privremenom radu u Bruxellesu Vanja Figenwald iz prve se ruke uvjerio da pojam ‘slobodno tržište’ postoji još u literaturi, eventualno se za njim poseže u prikladnim govorima političara, no sve je manje živ u praksi – pojedine zemlje EU i u sklopu zajedničkog tržišta nastoje biti gazde u svojim dvorištima. Recimo, u jednom od najvećih maloprodajnih lanaca, francuskim Carrefouru, za svaki proizvod (iz neke druge zemlje EU ili izvan EU) postoji ‘zamjeniški’ koji se proizvodi u Belgiji, i to solidne kvalitete i mnogo niže cijene, čime se štiti mnogo industrija, primjerice konditorska. Izgledi da u tome trgovackom lancu vidimo Kraševe proizvode čak i nakon što dobijemo člansku iskaznicu ravnih su nuli – čak su i brendirane čokolade poput Milke stisnute na policama jer ima mnogo domaćih i jeftinijih. Izvidnik nam kaže kako je tvrdnja da najprije postoji zajedničko pa tek onda tržište pojedine zemlje načelno točna: na razini EU štite se osjetljive industrije, bilo carinama na jeftinije proizvode (primjerice na tekstil ili cijevi iz inozemnih željezara) bilo suptilnijim metodama poput propisivanja kvalitete proizvoda ili usluge koje isključuju treće strane. No kad licem u lice ostanu samo članice koje međusobno konkuriraju, onda, da parafraziram Orwelovu ‘životinjsku farmu’, postoji ‘domaće’ i ‘domaćice’. Dakle, kad postane dio EU, i Hrvatska će smjeti inzistirati na ‘domaćijem’! Nekažnjenje.
Dopuštena sredstva zaštite. Službenih, dakle dopuštenih, sredstava zaštite proizvoda EU nije mnogo, a sudeći prema poplavi jeftinije kineske, brazilske ili indijske robe, nisu ni pretjerano učinkovita. I o tome će svi rado govoriti jer postoji crno na bijelo. Direktorica Centra za poslove informacije HLG Lidića Švaljek objašnjava da se mehanizmi zaštite trgovine u državama članicama EU mogu upotrijebiti (u skladu s WTO-ovim pravilima) u slučajevima u kojima se uvoz smatra nelagalnom konkurencijom, točnije kad je riječ o dumperu, prodaji proizvoda podrijetlom izvan EU po cijeni nižoj od one na domaćem tržištu ili ispod troškova proizvodnje.
- Mjere protiv subvencija namijenjene su zaštiti proizvođača iz EU od subvencioniranog uvoza. Za njihovo pokretanje moraju biti ispunjena tri uvjeta: da su posebne subvencije dodijeljene društvu, industriji ili grupi društava/industrija; da je nanesena šteta industriji EU, pri čemu je šteta, primjerice, gubitak tržišnog udjela, smanjenje cijena koje donose pritisak na proizvodnju, prodaju, dobit ili produktivnost; da takve mjere nisu suprotne zaštiti ‘interesa Zajednice’, što podrazumijeva da troškovi za EU zbog provedbe mjera moraju biti razmjerni koristi. Zaštitne mjere primjenjuju se kao privremeno ograničenje uvoza ako je domaća industrija ozbiljno oštećena ili ugrožena zbog porasta uvoza – objašnjava Švaljek, dodajući da će se konačne zaštitne mjere (antidampinške i mjere protiv subvencija) smatrati prihvaćenima ako im se ne suprotstavi većina država članica. Trajanje istraživa namijenjenih reviziji sadašnjih mjera ograničava se unaprijed postavljenim rokovima, što ostavlja dovoljno vremena izvoznicima iz trećih zemalja da se prilagode minimalnim cijenama i izbjegnu primjenu antidampinških mjera ili mjera protiv subvencija. Jedan je od mehanizama zaštite i Smjernica o općoj sigurnosti proizvoda, pri čemu su pojedinačne sigurnosne mjere utvrđene za igračke, proizvode za njegu djece, osobnu zaštitu opremu, električne uređaje, kozmetiku, farmaceutske proizvode, strojeve, rekreacijsku opremu i opremu za igrališta, plinske uređaje i većinu kućanskih proizvoda poput tekstila i namještaja. Europska komisija svake godine dobiva oko 150 obavijesti o opasnim proizvodima koji se povlače s tržišta, kaže Švaljek.
Sofisticirani protekcionizam. To je službeno dopušteno, no postoji i sofisticiraniji protekcionizam, koji se mnogo češće primjenjuje. Međutim, o njemu se (javnio) ne govori, zato je za taj dio priče teško pridobiti sugovornika. Kompanije su se uglušile na naš upit, a ni u udruzi Hrvatskih izvoznika nisu bili voljni komentirati temu iako se prvi među izvoznicima Darinko Bago, predsjednik Uprave Končar-elektroindustrije, nedavno Lideru žalio na nevoljnost hrvatskih institucija da domaću proizvodnju obranj od dampinga. Sve zemlje imaju svoje komisije koje provjeravaju jesu li cijene uvoznih proizvoda ispod tržišnih zato što su dobile subvencije matičnih država ili svjesno idu ispod tržišne cijene. U Hrvatskoj takvo načelo još nije zaživjelo iako je Unija na nama već ‘testirala’ to oružje – na sisačkoj željezari, i to još 1998. kad je Europska komisija na zahtjev europskih proizvođača bešavnih cijevi pokrenula postupak utvrđivanja dampinga za uvoz cijevi hrvatskoga podrijetla i naplatila joj 23 posto antidampinških carina. Bago je nedavno u Lideru poručio da se moramo štititi od nekvalitetnih, dampačkih proizvoda neovisno o tome odakle dolaze. Jedan je od načina i uvođenje takozvanih dvokoračnih načela u postupcima javne nabave u kojima kriterijum nije samo cijena nego i reference, iskustvo, a posebno servisna mreža i održavanje, odnosno cijena proizvoda u cijeloživotnom ciklusu. Dakle, od 2. srpnja neće biti razloga da na domicilnim javnim natječajima pobjedu ne odnose hrvatske tvrtke.
