Ruža Tomašić bila je predodređena biti zločesta vještica prvih hrvatskih europskih izbora. U izbornoj noći dogodio se prevrat – predestinirana vještica pretvorila se u zvijezdu, navijestivši možda da bi dogovorna demokracija na lokalnim izborima mogla doživjeti novi poraz.
Zvijezdom ju je bez sumnje učinio premijer Zoran Milanović, koji je s pozicije formalno najmoćnijeg čovjeka države krenuo na nju verbalnim topništvom kao na sinonim netolerancije i govora mržnje. Da budemo sasvim precizni, Ruža Tomašić je na predizbornom skupu u Slatini izgovorila sljedeće: ‘Zašto sada naši branitelji leže tamo gdje leže? Radi ovoga? Radi toga da ne smijemo reći tko je Hrvat? Radi toga da ne smijemo lopovu reći da je lopov, a četniku da je četnik? Pa u kojoj državi živimo? Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi ostali su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole, neka je napuste, ali neka je bar poštuju.’
To svakako nije retorika kojom bi u izbore bilo gdje ušao šef socijaldemokratske ili liberalne stranke. No sličnom se retorikom služe više-manje svi šefovi desnih nacionalnih stranaka u Europi. I na njoj dobivaju glasove sukladno osjećaju birača: je li njihova teza o (nacionalnoj) ugroženosti utemeljena ili ne. Ruža Tomašić svojom je retorikom u Hrvatskoj dosad dobivala jedan do dva posto glasova. I možda ju je upravo zato, kao realno bezopasnu kandidatkinju, Zoran Milanović na početku kampanje odredio kao glavnu metu i glavnu crnu ovcu izborne kampanje, koju je programirano ugušio tajmingom održavanja izbora. Marginalna ‘crna ovca’ trebala je ‘uprljati’ kampanju HDZ-a i to je bio matematički model za blagu pobjedu Kukuriku koalicije. Tomislav Karamarko nije mu se želio suprotstaviti aktivnim vođenjem kampanje, kao da je njemu takav rasplet O. K. Ako se HDZ kao stranka ipak u vezi s nečim barem malo potrudio, bila je to promocija svoje nove zvijezde u usponu Andreja Plenkovića. Ni jednim drugim znakom Karamarkov HDZ nije pokazao da želi pobijediti na tim izborima.
A onda su birači priredili obrat. Brojem dobivenih preferencijskih glasova Ruža Tomašić pobijedila je ne samo Zorana Milanovića, već i Tomislava Karamarka i njegov način vođenja stranke. A možda je učinila i prvi korak prema kraju dogovorne demokracije, koja je zagušila politički život u Hrvatskoj i dovela do toga da stranke postanu rasadnici neinventivnosti i nekompetencije, jer će vodstvo uvijek odrediti neka druga, (ona stara) nadstranačka struktura. Kao što je u SDP-u na čelo dovela stranačkog novaka Zorana Milanovića, a u HDZ-u mnogo više predsjednika: Sanadera izbornom prijevarom nad prethodno demobiliziranim Pašalićem, Kosor Sanaderovom osobnom odlukom, Karamarka obnovom članstva nakon dugogodišnjeg egzila, a i preferirani se nasljednik već pomalo nazire. Rezultat je začarani krug u kojem su stranke oličenje oktroirane i kontrolirane nekompetencije, a bez njih se ništa ne može promijeniti.
