Premijer Milanović upravo je odlučio da se prilikom rebalansa proračuna sredstva za znanost uvećaju za 40 milijuna kuna, a svim se ostalim ministarstvima uglavnom režu. U apsolutnom smislu to možda nije vrlo velik iznos, ali ipak je riječ o povećanju ulaganja u istraživanja od tridesetak posto. Mislim da je to jasan znak u ovim dosta teškim vremenima. Naravno, premijerov se primjer ne može jednostavno preslikati na sve hrvatske političare. Siguran sam da među njima ima i onih koji ni ne znaju što je znanost, pa misle da se to svodi na neko prepisivanje.
Loše je ako povjesničar, ili bilo koji znanstvenik, svoj rad podređuje svojim političkim ili svjetonazorskim stajalištima. Onda je to krivotvorenje istraživačkih rezultata.
Ne znam baš što bi ta floskula trebala značiti, ali ako se pod tim podrazumijeva društvo i gospodarstvo koji su temeljeni na istraživanjima i vođeni od kvalificiranih ljudi, onda uopće ne sumnjam da Hrvatska to za neko vrijeme može postići. Kad u to ne bih vjerovao, ne bih se bavio Strategijom. Naravno, u postojećim uvjetima takvo što vrlo teško, ako ne i nemoguće postići. Novac nije u tom smislu najvažnija stvar. Prvo treba društvo uvjeriti u to da su obrazovanje, istraživanja i inovacije motori razvoja u koje treba ulagati, a ne nepotrebni rashodi. Da bismo građane u to uvjerili, trebamo na sve razine položaj dovoljiti ljude s odgovarajućim kvalifikacijama, a poduzetnici moraju primjerima, kojih već ima dovoljno, pokazati da samo ulaganje u istraživanja i inovacije donosi ozbiljan profit i otvara nova radna mjesta. Naravno, ulaganja se u sustav moraju povećati, ali tu nije toliko problem u državi i njenom proračunu, koliko u ostalim subjektima, ponajprije gospodarstvenicima, koji ne ulažu dovoljno. Istovremeno treba reorganizirati sustav obrazovanja i istraživanja kako bi postao racionalniji i djelotvorniji. Hrvatska može za petnaestak godina biti bitno bolja zemlja, ako ćemo se svi truditi da je vodimo u tom smjeru.
