Protiv rezova

Poljuljana je ekonomska mantra financijskih moćnika o važnosti štednje. Amerikanci stežu ‘previše, prebrzo i na krivim mjestima’, a još je veći problem Europa, čije inzistiranje na rezanju otežava situaciju. Čulo se to na sastanku MMF-a, Svjetske banke i skupine G20 na kojem su političari vrludali u izjavama, ali signalizirali su moguće labavljenje politike prema perifernim europskim ekonomijama.

Ako bi se morala izdvojiti jedna tema kao ključna s redovitih proljetnih sastanaka Međunarodnoga monetarnog fonda, Svjetske banke i skupine G20 u Washingtonu, to bi vjerojatno bila štednja. Nakon smirivanja prvog izboja protiv te ekonomske mantere, najvidljivije u Europi kako je zamišlja Njemačka, tabor protivnika proteklih je tjedana opet dobio vjetar u leđa zahvaljujući nekoliko različitih faktora. Direktorica Fonda Christine Lagarde tako je pri otvaranju sastanaka ustvrdila da fiskalna konsolidacija ide prebrzo i prerano te da SAD i Španjolska trebaju više vremena. Amerikanci stežu ‘previše, prebrzo i na krivim mjestima’, što nije dobro ni za američku, ni za svjetsku ekonomiju, a Španjolskoj nije odmah bila potrebna toliko jaka fiskalna konsolidacija. Premda je spomenuta Amerika, najveći problem u tom je smislu Europa, čije uporno inzistiranje na rezanju kao spasonosnoj mjeri koja će ekonomiju vratiti iz mrtvih samo odgada rješenje i otežava situaciju. Jednako su za sudbinu Europe zaborunuti Amerikanci, koji već neko vrijeme sugeriraju poticanje potrošnje, ali bez ozbiljnijeg učinka. Jacob Lew, ministar financija, još je jednom pozvao Europu na jače stimuliranje potrošnje i okarakterizirao trenutačnu raspravu o ekonomskoj budućnosti kao ključnu. S druge strane, Nijemci su ostali savršeno ukopani, rezanje daje odgovore na sve ekonomsko probleme, kao što je neko puštanje krvi rješavalo sve medicinske probleme. Pa čak i kada najnoviji podaci očrtavaju sve goru sliku i kod njih. Indeks menadžera nabave za Njemačku pokazao je pad ekonomske aktivnosti za travanj i u toj ekonomiji, što je najgori rezultat u proteklih šest mjeseci. Aktivnost u cijeloj eurozoni, pak, nastavila je svoj sigurni pad istim tempom kao i mjesec prije.

Kasnije je Lagarde, izbjegavajući jasno svrstavanje kao i većina visokih dužnosnika, objasnila da nije protiv rezanja kao takvog, posebice ne u perifernim europskim ekonomijama poput Irske, Portugala, Grčke, Cipra, Španjolske ili Italije, nego za nešto oprezniji pristup kod zemalja koje imaju više fiskalnog prostora poput Amerike i Njemačke. Ona je za sve, kao i većina njih, ali ipak malo više za jednu stvar, manje za drugu, kako gdje i kako kad. Nešto jašnije, ali opet nedovoljno, bio je José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, prema čijoj se izjavi Europa približila maksimumu moguće štednje. Izjava je snažna na prvi pogled, međutim, objašnjenje je ipak slično vrluđanju Lagarde i drugih koji nisu sigurni da je mesarsko rezanje pravi i jedini odgovor, ali nisu ni sigurni da nisu sigurni.

Bit Barrosove izjave nije bila u dovođenju politike štednje u pitanje, već upozoravanje na socijalnu i političku neodrživost mjera proizašlih iz nje. Jednostavnije, cijela je ta priča o rezanju sjajna, problem je samo što se to sve teže politički može opravdati ljudima. Ljudi, znate, ne razumiju, poručio je u stvari Barroso. ‘Premda vjerujem da je ta politika u biti ispravna, došla je do svojih granica na mnogo načina. Da bi bila uspješna, neka politika ne može samo biti pravilno smišljena, mora imati minimum političke i socijalne potpore’, rekao je.

Drugih razloga novom zamahu protivnika konsolidacije sasvim je nenađano otkriće pogreške u jednom od ključnih znanstvenih radova na koji se koncept štednje pozivao. Zaključci rada koji su napisali harvardski učenjaci Kenneth Rogoff i Carmen Reinhardt temeljeni su na traljivim izračunima i kao takvi su, blago rečeno, sumnjivi, otkrila je skupina znanstvenika sa Sveučilišta u Massachusettsu. Teza o 90 posto javnog duga prema BDP-u kao točki nakon koje rasta nema dovedena je u pitanje, a optužbe na račun vršnih istraživača prilično su ozbiljne. Teza se temelji na ‘pogreškama u kodiranju, selektivnom izbacivanju podataka i nekonvencionalnom vaganju podataka koji netočno predstavljaju odnos između javnog duga i rasta’, rečeno je među ostalim o formuli na kojoj se temelji čudotvorni ekonomski recept. Iz rečenog se prilično jasno da zaključiti da je problem dublji od tek nekoliko nenamjernih pogrešaka. Prozvani dvojac priznalo je pogrešku u kodiranju, ali ostao čvrsto uza svoje zaključke ponudišvi protuargumente. Tko je u pravu, a tko u krivu sasvim je nevažno, ono što zabrinjava oblikovanje je ekonomske realnosti svijeta temeljem ‘znanstvenih radova’ čija ‘točnost’ ovisi o tumačenju.

Koliko god ključni ljudi svjetske politike i ekonomije odavali počast rezovima, očito je da se ravnoteža mora promijeniti. Barrosova izjava, bez obzira na njegovu taktičnu ogradu, vrlo je precizna dijagnoza i sugerira moguće labavljenje prema perifernim ekonomijama Europe, kojima treba više vremena i više prostora za prilagodbu. U prilog mu idu, osim uporne recesije, odavno depresije, upitne ‘znanstvenosti’ rezanja i jasne poruke glasača u Italiji gdje je oktroirana vlada bankara Marija Montija odbačena, i najnoviji podaci Eurostata. Prema europskoj statističkoj agenciji, većini je država javni dug rastao usprkos oštrim rezovima. Jedina država iz programa spasa kojoj je dug pao je Grčka, premda u pitanju i nije najbolji primjer. Njenih astronomskih 170 posto duga prema BDP-u smažnjen je na 157, i dalje najviše u EU, s tim da će teško jednako brzo moći nastaviti smanjivati toliki dug. Cijela eurozona, pak, dosegla je rekordnu zaduženost od 90,6 posto za prošlu godinu. Podaci su isto tako pokazali sve veće odvajanje Njemačke, čiji porezni prihodi rastu i koja bilježi sufić treću godinu zaredom, a ostatak Europe tone sve dublje. Rast i štednja vrlo su osjetljiva klackalica sasvim očito previše nagnuta na jednu stranu, a riječ je o razlozima i odnosima, ne o apsolutnim brojevima. Ako BDP pada, deficit i dug rastu, procesi su povezani, što ih i čini kompliciranim. Slabija potrošnja znači slabiju ekonomsku aktivnost, ona znači slabije prihode, to znači potrebu za svježim dugom, a novi dug, pak, znači još veći deficit i još manje raspoloživog novca. Pa još rezanja, novih poreza, novi dug…