Malo se komu bar jedanput u životu nije dogodilo da udari glavom u staklena vrata ili čistu i prozirnu pregradu ili da se u posljednji tren zaustavi na nekoliko centimetara od staklene plohe. Otkako je čovjek izumio staklo, ono nije služilo samo za izradu kućanskih potrepština nego i kao građevinski materijal. Ostakljeni prozori puštali su sunčeve zrake u kuće i ujedno štitili zatvorene prostorije od hladnoće i nepovoljnih vremenskih uvjeta. Postupno, s razvojem tehnologije proizvodnje, ali i građevinskih stilova, ostakljene površine bivale su sve veće, a kuće zbog toga prozračnije.
Zanimljiva je razlika između prozora na nizozemskim kućama i onima građenima u Engleskoj od 16. stoljeća do danas. Nizozemci prema ulici, i to u prizemlju, imaju velike staklene prozore, tako da prolaznici mogu vidjeti što ukućani rade, a Britanci su imali prozorčiće sastavljene od više komadića stakla. Odakle tolika razlika između Nizozemaca i Britanaca iako i jedni i drugi žive u jednakim vremenskim uvjetima, u kojima su promjene vremena česte i nagle, a zimi dani tmurni i kratki? Vjerovati ili ne, razlog je vjera. Nizozemska i Belgija, flamanski dio, polovinom 16. stoljeća potpale su pod španjolsku vlast kad su na španjolsko prijestolje zasjeli Habsburgovci. Više od pedeset godina trajali su sukobi između katolika Španjolaca i protestanata Flamanaca. U borbi protiv reformacije vjere španjolska vlast donijela je protuurotne zakone prema kojima se skupina od trojice muškaraca smatrala urotničkom. Zbog toga je naredila Nizozemci da grade kuće s velikim prozorima kako bi vojne patrole mogle vidjeti što se događa u njima. Tako su Nizozemci dobili kuće pune svjetlosti, ali s manje intime u prizemlju.
No pustimo povijest i vratimo se sadašnjosti i budućnosti. Iako se staklo od pametnijih upotrebljava u gradnji, u prvoj polovi 20. stoljeća arhitekti su ga počeli sve više upotrebljavati kao građevinski materijal.
Razvoj tehnologije omogućio je izradu velikih staklenih ploha. Dodatkom nekoliko slojeva stakla ili miješanjem s nekim metalima staklo je dobilo različita svojstva, od zaštite od sunčanih zraka do neprobojnosti i velike čvrstoće, tako da se u modernoj arhitekturi sve više rabi i za ukrašavanje pročelja, koja tako odaju dojam prozirnosti građevina. Njemačko-američki arhitekt Maria Ludwig Michael Mies počeo je upotrebljavati staklo u ukrašavanju pročelja zgrada. Tako je već 1921. u berlinskom Friedrichstrasseu sagradio neboder sa staklenim pročeljem. Ta zgrada smatra se pokretačem razvoja gradnje nebodera s konstrukcijom od čeličnih greda i pročeljima od velikih staklenih površina. Poslovne četvrti velikih američkih gradova natječu se u tome koja će imati više nebodera. Staklo se pokazalo i kao pouzdan građevinski materijal koji se brzo i jednostavno postavlja te je otporan na razne fizičke anomalije kojima su izloženi takvi objekti.
Kompjutorski div Apple sagradio je na njujorškoj Petoj aveniji, točno preko puta poznatoga hotela Plaza, trokatnu staklenu kocku ispod koje je trgovina.
Mađarski arhitekt Áron Losonczi izumio je građevinski materijal litrakon nastao kombiniranjem staklenih vlakana i finog betona, koji zbog takve strukture ostavlja dojam transparentnosti.
