Tekst: Stanka Durn

Dok čovječanstvo već stoljećima desalinizacijom ‘čisti’ morsku vodu od soli i pretvara je u pitku, razvija se prva elektrana koja bi dobivala energiju iz morske vode. Doduše, preciznije, iz ‘sukoba’ morske i riječne vode. Riječ je o takozvanoj osmotskoj elektrani koja radi na načelu osmotskih tlakova, odnosno njihova preljevanja kojim se može dobiti čista zelena, obnovljiva energija. Stručnim jezikom, riječ je o protjecanju molekula kroz djelomično propusne membrane. Živim stanicama osmoza treba za regulaciju tekućine u njima, njome je listovi mogu upiti i nagomilati.

Na norveškim obalama taj bi proces mogao jednako tako služiti dobivanju električne energije – takva je bar bila prvobitna zamisao stručnjaka državnoga energetskog koncerna Statkrafta. I zato bi možda na dječje pitanje o tome zašto je more slano odgovor mogao glasiti: zato da iz njega možemo dobiti energiju. Različita svojstva neslane riječne i slane morske vode u međusobnom dodiru tako bi s pomoću detaljno strukturiranih nanocjevastih struktura u membranama koje ih razdvajaju mogle proizvoditi energiju budućnosti. Još jedan uspješan spoj nanotehnologije i prirode.

Radnja priče o još jednome novom energetskom izvoru, i to obnovljivom, događa se, nimalo slučajno, u Norveškoj, koja ima sjajne potencijale upravo za to, mnogo rijeka koje se ulijevaju u more u stotinama manjih i većih fjordova. Ta zemlja tradicionalno radi na razvoju nove tehnologije. Elektrana je potkraj prošle godine puštena u pokusni rad (u nazočnosti društvenog i političkog vrha zemlje, što najbolje govori o važnosti projekta) i očekuje se da bi prva komercijalna proizvodnja električne energije mogla početi 2015. Pripreme za taj pogon počele su još prije desetak godina kad su stručnjaci norveške državne tvrtke Statkrafta u suradnji s kolegama iz nekoliko europskih zemalja počeli novi projekt koji je poduprla i Europska unija.

Ideja se temelji na jednostavnom iskorištavanju razlika u koncentraciji slatke i slane vode. Na mjestu utoka rijeke u more u blizini Osla sagrađena je elektrana koja radi na načelu u osmoze: u posebnom se bazenu sudaraju slatka i slana voda tako da slatka voda prodire kroz membranu u dio bazena sa slanom. U tom dijelu bazena stvara se nadtlak i dio viška vode jednostavno služi za pokretanje turbine koja proizvodi energiju. Zanimljivo da je taj način dobivanja električne energije predlagao još 1970. Sidney Loeb, jedan od onih istraživača koji su radili na osmozi, no tek je sada koncern Statskraft to pretvorio u stvarnost.

Naravno, stručnjaci iz norveškoga koncerna po-najviše strahuju od kritičnog učinka na četvorni metar membrane. Na početku su uspjeli proizvesti samo 0,1 vat po četvornome metru, nakon tri godine došli su do dva vata, a cilj im je doći od pet, što bi značilo da se posao i ekonomski isplati.

No već sad se predviđa velika korist od projekta jer će energija biti dostupna bez obzira na to je li dan ili noć, nije štetna i ne ovisi o vremenskim uvjetima.

Pomalo je nalik na energiju vjetra i sunca. Sve je to jednostavno sjajno i ispunjava nas optimizmom. Došao je trenutak stvaranja još jednoga obnovljivog izvora energije koji nema nikakvih štetnih posljedica. Vjerujemo da bismo već u početku mogli dobiti 12 milijardi kilovatsati energije na godinu, što je desetak posto potrebne električne energije – kaže Stein Erik Skilhagen, član Uprave Statkrafta.

Na tim su temeljima izračunali i da bi u cijeloj Europi vrlo lako dobili 200-tinjak milijardi kilovatsati, a globalno oko 1600 do 1700 teravata na godinu, što je ravno polovici proizvedene električne energije u Europskoj uniji. A treba im vjerovati jer su šesti najveći proizvođač električne energije iz hidroelektrana u svijetu.

Uspiju li u naumu, teško će ostati bez konkurencije ostalih kompanija, koje će sasvim sigurno nastojati preuzeti gotove recepte i tehnološke projekte iz Norveške. To je sigurno već sad jer je nedavno potpisan sporazum s velikim kanadskim koncernom Hydro-Québecom, državnom tvrtkom koja je među najvećima u svijetu, poznatim po tome što uvijek slijedi nove trendove u svijetu i ulaže više od 100 milijuna dolara na godinu u istraživanje. To je i početak vjerojatno velike potražnje za tehnologijom budućnosti koja donosi najbolji omjer između supermaterijala i prirodnog okružja. Rezultat toga nova je količina energije koja ne utječe štetno na okoliš, što je u posljednje vrijeme jedan od najvažnijih uvjeta za tehnologiju budućnosti. Nanotehnologija i prirodna snaga rijeka i mora sa svim svojim svojstvima temelj su na kojem se stvaraju novosti. A podloga svemu samo je oponašanje prirode, običnog lista koji se milijunima godina za život koristi osmozom.