Australac na čelu

Najnovije u nagađanjima o tome tko će kupiti Petrokemiju ili postati njezin strateški partner izbacilo je ime austrijske kompanije Borealis, drugoga najvećeg proizvođača polietilena i propietilena u Europi. Nema službene potvrde ni prodaje ni traženja partnera, a ni interesa za ulazak u Petrokemiju, ali hrvatska tvrtka svakako bi se uklopila u planove austrijske jer se Borealis polako, ali sigurno širi na razna svjetska tržišta.

Nakon godina konsolidacije početkom stoljeća Borealis počinje utvrđivati svoju poziciju u globalnim okvirima i biti jedan od najboljih rezultata. Gubitak od 41 milijuna eura 2001. Borealis je godinu kasnije usprkos osam posto nižim tržišnim cijenama nadoknadio i ostvario šest milijuna eura dobiti, a 2004. zabilježio rast prodaje u ključnim segmentima s 31 na 43 posto. Na novu promjenu u vlasničkoj strukturi nije trebalo dugo čekati jer 2005. i Statoil izlazi iz vlasništva prodajom svog udjela dvama drugim vlasnicima, OMV-u, koji je novom raspodjelom dobio 35 posto udjela, i Ipicu, čiji udio raste na 65 posto. Današnjeg šefa Marka Garretta Borealis dobiva 2007. nakon odlaska Johna Taylora u mirovinu, a tijekom godine izmijenjen je dobar dio upravljačke strukture. Australac Garrett je ‘veterni industrije’, koji je karijeru započeo u Ciba-Gigju, tada dijelu DuPonta, gdje je bio izvršni dopredsjednik za vodu i obradu papira.

Kompanija koja zapošljava oko pet tisuća ljudi, mahom u Europi, svoje proizvode najviše plašira u automobilsku industriju te industriju pakiranja i izrade infrastrukture, što konkretnije znači da se njihova plastika kasnije prerađuje u prehrambenu ambalažu, medicinska pomagala, pelene, kablove, cijevi i dijelove za automobile. Premda je osnivanjem 1994. sjedište kompanije bilo u Danskoj, kasnijom preraspodjelom vlasničkih udjela odlučeno je da se premjesti u Beč, gdje je bio fokus operacija, a odluka o širenju u druge industrije rezultirala je povećanim interesom za proizvodnju umjetnih gnojiva, što bi mogao biti argument u smjeru spekulacije o Petrokemiji.

Grupa Borealis prošle godine prijavila 7,5 milijardi eura prihoda i 480 milijuna eura neto dobiti, što je blagi pad u odnosu na godinu prije kada je na prihode od oko sedam milijardi ostvarena dobit od 507 milijuna eura. I jedno i drugo još uvijek je neusporedivo više od tek 38 milijuna neto dobiti prijavljenih 2009. Glavni proizvodni pogoni nalaze se u Belgiji, Finskoj, Njemačkoj, Italiji, Švedskoj i Americi, ali Borealis sudjeluje i u nekoliko zajedničkih pothvata, među kojima se ističe Borouge, odnosno suradnja s nacionalnom naftnom kompanijom Abu Dhabija (ADNOC). Pogon u Ruwaisu otvoren 2002. bio je prvi iskorak na bliskoistočno i azijsko tržište, a do 2014. trebao bi dobiti svoju treću nadogradnju. Osim u Abu Dhabiju Borealis ima s američkim DuPontom zajednički pogon u Antwerpenu i s brazilskim Braskemom dva pogona u Brazilu, koji servisiraju južnoameričko tržište.

Petrokemija bi se svakako uklopila u austrijske planove s obzirom na to da tvrtka posljednjih desetak godina snažno diverzificira svoju ponudu i širi se na razna svjetska tržišta. Petrokemija je u 50-postotnom vlasništvu države, a priče o njenoj privatizaciji svako se malo pojavljuju, pa tako ni ova godina nije iznimka. Jedan od kontinuiranih problema je dobava plina, ključnog energenta za proizvodnju u Petrokemiji, koji bi, za očekivati je, bio vjerojatno riješen ulaskom stranog partnera. Dolazak Borealisa tako bi sasvim sigurno omogućio za početak Petrokemiji kontinuiranu i neometanu proizvodnju, što je svakako jedna od važnijih stvari i prema procjenama bi moglo pridonijeti i do 50 posto većoj dobiti.

Privatni dioničari, pak, iznimno su čini se zainteresirani za privatizaciju Petrokemije nezadovoljni načinom na koji se tom kompanijom upravlja, pa bi s te strane ulazak stranog, velikog igrača bio relativno lak posao. S druge strane, situacija s većinskim vlasnikom, hrvatskom državom nije sasvim jasna. Petrokemija je na popisu tvrtki kojih bi se država riješila, ali službenih potvrda iz Vlade u tom smislu nije bilo.

Financijski rezultati variraju snažno i pomalo zbujuju. Pretprošle godine bili su vrlo dobri, prošle vrlo loši, usprkos problemima u dobavi plina, koji su donekle u međuvremenu ublaženi otvaranjem tržišta plina. Tvrtka je nakon otvaranja uspjela potpisati povoljnije ugovore o nabavi plina s njemačkim E.ON-om i ruskim Gazpromom, ali to još uvijek nije bilo dovoljno za konsolidaciju poslovanja i ostvaren je gubitak, premda, kako se vidi, slične kompanije u istoj industriji bilježe vrlo dobre rezultate i šire svoje poslovanje.

Ipak poželjna udavača Prošle je godine gubitak Petrokemije d.d. bio 187,2 milijuna kuna uz prihode od oko tri milijarde kuna. Direktor Josip Jaguš objasnio je loše rezultate skokom cijene plina, padom cijene gnojiva, slabijom prodajom i neplaniranim zastojima u proizvodnji. S obzirom na sve, kompaniji bi dobro došao neki oblik suradnje ili potpuna prodaja većem stranom investitoru, pogotovo i zato što treba barem 200 milijuna kuna novca za investicije. Da tvrtka unatoč slabim rezultatima u prošloj godini ima velik potencijal i može biti poželjna udavača svjedoči godina prije kada je Petrokemija ostvarila čak i iznenađujuće dobar rezultat, a Upravi su pisani pane-girici. Tada je zabilježena dobit od 107,8 milijuna kuna uz prihode od 2,9 milijardi kuna, i Jaguša se smatralo spasioćem tvrtke u problemima.

Prošla godina donijela je osjetno splašnjavanje entuzijazma kao i nova nagađanja o privatizaciji ili strateškom partneru, pri čemu se žongliralo s različitim imenima, od ruskih tvrtki do sada austrijskog Borealisa. Nikakve službene potvrde, kako prodaje ili traženja partnera, tako i interesa za ulazak u Petrokemiju nije bilo.

S pozicije poslovne logike privatizacija se mnogima čini kao jedino rješenje ako se želi unaprijediti poslovanje tvrtke, ali iz perspektive vlasnika trenutak u kojem su zabilježeni slabi rezultati nije dobar za prodaju. Ako se u to želi ići, bolju cijenu se, jasno, dobiva s boljim rezultatima, sada bi Petrokemija bila prodana kao državni gubitaš, što sasvim sigurno ne bi jamčilo posebno atraktivnu cijenu. Dodatni napor za poslovanje predstavljaće i nužno prilagođavanje visokim ekološkim standardima nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, za što tvrtka ima pet godina vremena. Na prvi pogled zvuči dovoljno, ali zapravo je riječ o vrlo kratkom razdoblju u kojem će biti potrebna znatna dodatna sredstva.

Veza između Borealisa i Petrokemije je, jasno, čisto nagađanje u razredu svih prijašnjih nabacivanja mogućom prodajom, dokapitalizacijom ili ulaskom strateškog partnera, ali je jasno da bi svaki eventualni kupac Petrokemije ulagao u velik potencijal. Bio to Borealisa ili netko drugi.